Godinama je Liam volio svoj akvarij. Bio je to njegov ponos i radost – blistavi središnji ukras u dnevnoj sobi, ispunjen šarenim ribicama i filterima koji su mjehurili. Ali onda se počelo događati nešto čudno.
Bez obzira koliko ga često čistio, voda bi se zamutila u roku od nekoliko dana. Ne samo mutna – gusta, gotovo masna, sa slabim mirisom koji se lijepio za zrak. Zamijenio je filtere, ribao staklo, čak je kupio novi šljunak i ukrase. Ništa nije djelovalo.
Supruga ga je zadirkivala zbog opsesije, ali Liam nije mogao pustiti. Cijeli život se brinuo za akvarije i znao je da to nije normalno. Kasno jedne noći, nakon još jednog frustrirajućeg kruga čišćenja, sjedio je u mraku promatrajući akvarij. Tada je to primijetio.
Ribe nisu plivale blizu dna. Tjeskobno su lebdjele blizu površine, izbjegavajući jedan zasjenjeni kut. Biljke na tom mjestu su uvenule, lišće im je pocrnilo.
Odlučan pronaći uzrok, Liam je potpuno ispraznio akvarij. Kako se voda povlačila, nešto neobično pojavilo se ispod šljunka. Posegnuo je unutra i izvukao malu, zahrđalu limenu kutiju, ne veću od njegove ruke.
Srce mu je ubrzano lupalo dok ju je otvarao. Unutra, umotan u trulu tkaninu, bio je medaljon. Obrisao je prljavštinu, otkrivajući izblijedjelu fotografiju mlade žene koja se smiješi. Ispod njega, komadić papira, tinta je jedva čitljiva: „Ona gleda iz vode.“
Smrznut, Liam ga je spustio na stol. Te noći sanjao je blijedo lice koje ga gleda kroz staklo, usne mu se tiho miču, oči širom otvorene i ne trepću. Kad se probudio, medaljon je bio natrag u akvariju – iako se zakleo da ga je ostavio vani.
Sljedećeg jutra voda je ponovno bila mutna.
Prodali su akvarij tjedan dana kasnije. Par koji ga je kupio? Vratili su ga u roku od nekoliko dana, odbijajući reći zašto.
