Kad su se Millerovi doselili u Maple ulica, nisu mogli vjerovati svojoj sreći. Preko puta ulice živio je gospodin Harris – vrsta susjeda o kakvom svi sanjaju. Kosio je travnjak dva puta tjedno, pozdravljao svakog prolaznika s osmijehom i pekao kolačiće za nove obitelji u bloku. Čak je zimi lopatom čistio snijeg s prilaza, a da ga nitko nije pitao.
Ljudi su ga zvali “srcem susjedstva”. Na blokovskim zabavama, brinuo se za roštilj, pričajući otrcane viceve. Djeca su ga obožavala. Činilo se da zna točno kada nekome treba pomoć – popraviti slavinu koja curi, nositi namirnice ili ponuditi prijevoz po kiši.
Ali savršenstvo ima način da sakrije sjene.
Jedne tihe jesenske noći, mir Maple ulica narušen je. Crvena i plava svjetla bljesnula su, sirene su zavijale, a policijski automobili preplavili su urednu kuću gospodina Harrisa. Susjedi su provirivali kroz zavjese, vilice su im padale dok su ga policajci izvodili u lisicama.
U početku su ljudi mislili da je to pogreška. Ne on. Ne čovjek koji je donirao u dobrotvorne svrhe i priređivao blagdanske večere. Ali onda su počela šaputanja.
Policija je satima pretraživala njegov podrum. Kutije su iznesene, zapečaćene i označene kao dokaz. Jedan policajac je izašao blijed, odbijajući komentirati. Blok, nekad ispunjen divljenjem, sada je brujao od glasina.
Sljedećeg jutra, istina je procurila. Godinama je gospodin Harris živio dvostruki život. Iza savršenog osmijeha i ljubaznih gesti skrivao je tajnu toliko mračnu da je susjedstvo ostavilo u šaputanju. Neki su rekli da se radi o financijskoj prijevari, drugi su šaputali nešto gore. Nitko se nikada nije složio oko cijele priče – ali svi su se složili da se Maple Street više nikada neće osjećati sigurno.
Najteži dio nije bio njegov zločin. Bila je to spoznaja da ga nitko zapravo uopće ne poznaje.
