Jessica se upravo uselila u svoj prvi stan. Nije imala puno novca, pa je pretražila internetska tržišta za rabljenim namještajem. Tako ga je i pronašla: plišani, preveliki kauč, malo istrošen, ali i dalje lijep, prodan gotovo za bescijenje. Prodavač je inzistirao da ga jednostavno “treba riješiti”.
Oduševljena svojom ponudom, Jessica ga je odvukla u dnevnu sobu. Lagano je mirisao na prašinu, ali je mislila da će dobro čišćenje to riješiti. Te se noći sklupčala na njemu s dekom, ponosna na svoj ugodni mali dom.
Ali sljedećeg jutra primijetila je nešto čudno. Jastuci su bili malo nakrivljeni, kao da je netko sjedio tamo dok je spavala. Slegnula je ramenima. Možda se pomaknula u snu.
Nekoliko dana kasnije, počela je čuti zvukove. Tiho grebanje, slabašno šuštanje, uvijek s kauča. Jessica je pretpostavila da je to miš koji se uvukao unutra. Odlučna da se pozabavi time, otvorila je jastuke i provirila unutra svjetiljkom. Ništa.
Zvukovi su noću postajali sve glasniji. Ponekad se kune da je čula disanje.
Konačno, jedne večeri, odlučila je rastaviti cijeli kauč. Skinula je jastuke, otvorila podstavu ispod – i ukočila se.
Unutar šupljeg okvira sklupčao se dječak. Mršav, blijed, širom otvorenih očiju treperio je u snopu njezine svjetiljke. Isprva nije govorio. Samo je zurio, prestravljen.
Kad je pozvala policiju, istina je izašla na vidjelo. Dječak je pobjegao iz grupnog doma kilometrima daleko i skrivao se unutar kauča kada ga je izvorni vlasnik prodao. Ostao je tamo, tih, preživljavajući od ostataka, krećući se samo kada je stan bio tih.
Jessica više nikada nije sjela na taj kauč.
I ponekad, kada se sjeti tih prvih nekoliko noći, ne može a da se ne zapita – koliko je puta bio centimetara udaljen, promatrajući, dok je spavala?
