Kad je mala Sophie imala tri godine, započela je s neobičnom navikom. Svako poslijepodne sjedila bi prekriženih nogu na podu svoje spavaće sobe i tiho razgovarala sa zidom. Isprva je njezina majka mislila da je to slatko – djeca uostalom imaju izmišljene prijatelje. Ali Sophie se nije pretvarala. Zastala bi, nagnula glavu i kimnula, kao da joj netko stvarno odgovara.
„Kako se zove tvoj prijatelj?“ jednom ju je majka upitala, pokušavajući se uklopiti. Sophie se nasmiješila i šapnula: „Nema ga. Samo kaže da ovdje živi.“
Odgovor ju je protresao. Kuća je bila stara, sa škripavim gredama i podrumom u koji nitko nije volio ulaziti. Ali ona je to odbacila kao dječju maštu. Sve dok je Sophieina majka nije čula.
Zastala je ispred vrata, znatiželjna, kad je čula svoju kćer kako se hihota – a zatim još jedan glas. Slab. Nizak. Ne njezin. Otvorila je vrata, ali soba je bila prazna osim Sophie, koja je nevino podigla pogled i rekla: „Uplašila si ga.“
Od te noći nadalje, počele su se događati čudne stvari. Igračke bi se pronalazile uredno poredane uz zid, iako je Sophie inzistirala da ih nije dirala. U njezinim bojankama pojavljivali su se crteži – ne princeza ili dvoraca, već tamnih oblika i očiju. I uvijek, kada bi je pitali, Sophie bi slegnula ramenima: “Pomogao mi je nacrtati ih.”
Prelomna točka dogodila se jedne večeri kada ju je Sophieina majka ušuškala u krevet. Poljubila ju je u čelo, ugasila svjetlo i počela zatvarati vrata. Tada ga je čula – jasno kao dan.
Glas. Iznutra zida.
“Laku noć, Sophie.”
Majka se ukočila, svaka dlaka na njezinom tijelu digla se na glavi. Sophie, poluspavajući, nasmiješila se i šapnula: “Laku noć.”
Iselile su se iz kuće tjedan dana kasnije.
Ali ponekad, kasno noću, Sophie još uvijek prisloni uho na zid svoje nove spavaće sobe. Čeka. Sluša. I jednom, samo jednom, kune se da je čula najslabiji šapat kako joj odgovara.
