Tijekom dana, dvorište stare kuće vrvjelo je od aktivnosti: djeca su se igrala loptom, odrasli su sjedili na klupama. Ali osmogodišnji Lucas uvijek je privlačio posebnu pozornost. Izlazio je u dvorište ne sa psom, kao mnogi drugi, već s velikim tigrastim mačkom po imenu Marcel.
Mačak je hodao uz njega na uzici, poput dresiranog psa. Ponekad bi mu dječak nešto šapnuo na uho, a činilo se da mačka razumije svaku riječ.
U početku su susjedi bili dirnuti: “Kakvo prijateljstvo!” Ali s vremenom su počeli primjećivati nešto neobično. Mačak je uvijek vodio Lucasa na isto mjesto – staru sjenicu na rubu dvorišta. Tamo bi dječak sjeo na klupu, mačka bi skočila do njega i dugo bi sjedili u tišini.
Susjedi su počeli šaptati: “Možda je dječak previše usamljen? Možda mu je mačka prijateljica?” Ali jednog poslijepodneva, kada je sunce jarko sjalo na dvorište, jedan od susjeda odlučio je prići bliže.
Čula je Lucasa kako tiho govori: „Ne brini, neću nikome reći. Čuvat ćemo ovo kao tajnu.“
Mačka je sjedila nasuprot nje i promatrala dječaka.
Susjeda se stresla: dječji glas zvučao je preozbiljno, previše odraslo.
Jednog dana u sjenici je pronađena drvena kutija. Poklopac joj je bio malo odškrinut, a unutra su bili stari novčići, požutjele fotografije i čudan ključ. Nitko nije razumio odakle dolazi.
U početku su mislili da je to staro smeće. Ali Lucas je problijedio kad su ga susjedi otvorili. Pojurio je naprijed, čvrsto pritisnuo kutiju na prsa i viknuo: „Ovo je naša tajna s Marcelom!“
Kasnije je dječak priznao: mačka je pronašla kutiju dok je kopala ispod poda sjenice. Lucas je htio sakriti nalaz jer je „smatrao da je važan“. Čak je izmislio ideju da je mačka njegov partner, netko kome može povjeriti tajnu.
Susjedi su se, naravno, smijali. Ali kada je jedan od stanovnika odnio novčiće u antikvarnicu, ispostavilo se da su neki od njih zaista rijetki i vrijedni poprilično novca.
Priča se proširila po susjedstvu. Sada nitko nije smatrao Lucasa “čudnim” – naprotiv, njegovo prijateljstvo s mačkom smatralo se posebnim. A sjenica je dobila nadimak “njihovo sjedište”.
I svaki put kada bi jarko sunce obasjalo dječaka i mačku koji su sjedili jedno pored drugog tijekom dana, susjedi se nisu mogli suzdržati od osmijeha. Uostalom, znali su: ponekad se najveće tajne kriju na najobičnijim mjestima.
