Elena se oduvijek smatrala “praktičnom” ženom. Na poslu su je kolege zvali “Čeljezna dama”: stroga, sabrana, uvijek je na vrijeme podnosila izvještaje i nikada nije dopuštala da je emocije svladaju. Kod kuće je također sve bilo pod kontrolom – suprug, dvoje djece, hipoteka, zgusnut raspored. Činilo se da je njezin život odavno izgubio svaki trag romantike.
Zato se Elena tog jutra, kada je otvorila vrata i na pragu ugledala buket jarko crvenih ruža, ukočila. Pored nje je ležala mala kartica s urednim rukopisom: “Zaslužuješ sreću.”
Srce joj je lupalo. To nije bio stil njezina supruga: tijekom godina, on joj je cvijeće davao samo u posebnim prilikama – i čak i tada, davao joj je cvijeće samo za tu priliku. Ali tko onda? Prijateljica koja se pokušava našaliti? Kolega? Ili… netko drugi?
Sljedećeg dana, dogodilo se isto: buket bijelih ljiljana s porukom “Nisi sama” čekao je na vratima. Elena se cijeli dan osjećala loše. Te večeri podijelila je priču sa svojim suprugom, ali on ju je odbacio: “Netko je dobio krivu adresu. Ili su se možda vaše kolege samo šalile.”
Međutim, trećeg dana, krizanteme su već bile na njezinom kućnom pragu. “U blizini sam”, pisalo je u novoj poruci.
Čuvši priču, njezine prijateljice su se uzdahnule i nasmijale: “Dakle, imaš tajnog obožavatelja! I šutjela si, znači da si tako lijepa?” Ali Elena se nije mogla radovati. Brinula se da netko previše dobro poznaje njezinu rutinu: buketi su se pojavljivali upravo kada je bila na poslu ili u trgovini.
Postavila je kameru kraj vrata. Ali na dan kada je stigao sljedeći buket, kamera… se isključila. Jednostavno je prestala raditi. Njezin suprug je gunđao: “Ovo je tako mistično!” i počeo se ljutiti, sumnjajući da nešto nije u redu.
Tada je stigao novi buket, a u poruci je pisalo: “Sjećam te se kad si bila mala.”
Ove riječi su joj izazvale trnce niz kralježnicu. Nitko osim njezine majke nije mogao znati kakva je bila kao dijete.
Te večeri, Elena je nazvala majku i sve joj ispričala. Nastala je duga pauza s druge strane linije. Zatim je majka teško uzdahnula:
“Kćeri… možda je to on.”
“Tko je ‘on’?” Elena nije razumjela.
“Tvoj otac.”
Elena je znala samo jedno: otac ih je napustio prije nego što se rodila. Majka je uvijek izbjegavala razgovarati o njemu. Kao dijete zamišljala je da negdje vani živi čovjek koji će jednog dana doći po nju, poput junaka u bajci. Ali godine su prolazile i ta je nada izblijedjela.
A sada… sve se počelo slagati u čudnu sliku.
Dan kasnije, umjesto buketa, pokraj vrata je stajala mala kutija. Unutra je ležala stara plišana igračka – zec bez uha. Eleni je zastao dah: to je bio isti onaj zec kojeg je nekoć obožavala kao dijete, sve dok nije nestao. Bila je sigurna da ga je izgubila u internatu kamo ju je majka nakratko poslala dok je radila u smjenama.
Srce joj je tako snažno lupalo da je gotovo ispustila kutiju.
Kasno te večeri zazvonilo je zvono na vratima. Na pragu je stajao stariji muškarac držeći buket tratinčica. Bio je uznemiren, ruke su mu lagano drhtale. Oči su mu odavale nešto više od krivnje – očajničku molbu za oprost.
“Elena”, rekao je promuklo. “Oprosti mi. Cijeli život te tražim.”
Nije znala što bi rekla. Htjela je zalupiti vratima, vrištati da nema pravo vratiti se tako kasno. Ali umjesto toga, suze su joj se slijevale iz očiju. Prepoznala ga je – ne po licu, već po nečemu u njemu.
Muškarac joj je pružio igračku zeca i u tom trenutku Elena se osjećala kao dijete koje je konačno pronašlo onog kojeg je čekalo cijeli život.
Sada Elena viđa oca svaki tjedan. Priča joj o svojoj mladosti, zašto je otišao i zašto je toliko oklijevao s povratkom. Uvijek donosi cvijeće – ne kao obožavatelj, već kao otac koji pokušava nadoknaditi desetljeća izgubljenih godina.
Elena se više ne ruga romantici. Za nju cvijeće sada nije simbol muške ljubavi, već roditeljske ljubavi koju je konačno pronašla.
