Anna i Thomas oduvijek su sanjali o vlastitom stanu u centru grada. Kad su pronašli stan u staroj, ali dobro održavanoj zgradi s visokim stropovima i debelim zidovima, činilo se kao sreća. Izgrađena prije rata, zgrada je odisala jedinstvenim osjećajem starine. Sretno su se uselili i odlučili da će ovdje započeti njihov novi, sretan život.
Ali već u prvom tjednu useljenja, njihov pas, njemački ovčar po imenu Bruno, počeo se čudno ponašati. Obično miran i dobrodušan, odjednom je postao agresivan. Svake večeri, čim bi stan utihnuo, Bruno bi prišao istom zidu u dnevnoj sobi i počeo režati. Ponekad bi sjeo nasuprot njemu, zureći prazno, kao da nešto vidi ili čuje.
U početku se Anna smijala: “Miševi sigurno trče okolo.” Ali kad je Thomas pregledao zid, pa čak i pozvao stručnjake da provjere, ispostavilo se da nema glodavaca ni praznina. Sve je izgledalo savršeno.
Sa svakim tjednom koji je prolazio, situacija je postajala sve strašnija. Bruno bi iznenada skočio i počeo grebati žbuku šapama, cvileći kao da ga nešto muči.
Jedne noći, Annu je probudio čudan zvuk. Ležala je ondje, zadržavajući dah i osluškujući. Iz zida se čuo tih, ali jasan zvuk grebanja, kao da netko grebe noktima po unutrašnjosti. Probudila je muža. Thomas, isprva ga je otresao, prislonio je uho na zid – a onda se trgnuo: čuo je tup udarac.
Tup je bio stalan, odmjeren, kao da netko pokušava signalizirati. U tom trenutku, Bruno je zarežao i pojurio na zid, kao da štiti vlasnike.
Anna je to rekla svojoj susjedi na istom katu, Madame Krause, ženi u kasnim sedamdesetima. Pažljivo je slušala i samo šapnula:
“Niste prvi. Stanari su već prije govorili da nešto nije u redu u ovom stanu.”
Annino se srce steglo. Starica je dodala da je njezina majka čula priče o čudnim zvukovima u ovoj kući: ovdje je nekoć živio čovjek osumnjičen za strašna djela, ali sve je zataškano.
Thomas se trudio ne vjerovati glasinama, ali čak se i on počeo bojati ostati u dnevnoj sobi nakon zalaska sunca.
Napokon su se odlučili. Thomas je pozvao majstore i oni su počeli otvarati zid. Prvo su uklonili žbuku, zatim stare daske. A onda su se otkrila zazidana vrata, nikome nepoznata.
Annino srce je lupalo. Vrata su jedva popustila, a kad su se otvorila, svi su se ukočili.
Iza vrata bila je mala soba bez prozora. Zrak unutra bio je težak, mirisao je na vlagu i prašinu. U kutu su ležale dječje cipele, pohabana lutka s praznim staklenim očima i metalna zdjela.
Najstrašnije je bilo što je na zidu bio pričvršćen stari lanac. Pravi, zahrđali, sa željeznim prstenom na kraju.
Anna nije mogla suzdržati vrisak. Thomas je opsovao, a radnici su razmijenili poglede. Bilo je jasno: netko je nekoć živio u ovoj maloj sobi, zaključan od svijeta.
Kasnije je policija potvrdila njihove sumnje: arhivi su doista sadržavali reference na čovjeka koji je živio u ovoj kući još sredinom prošlog stoljeća, optuženog za držanje djece protiv njihove volje. Nisu pronađeni dokazi, a slučaj je zatvoren, ali glasine su kružile desetljećima.
Ispostavilo se da se iza zida krije upravo ona “soba užasa” o kojoj su susjedi nekoć šaputali.
Nakon toga, Anna i Thomas više nisu mogli ostati u stanu. Otišli su gotovo odmah, ostavljajući za sobom namještaj i renovacije.
Bruno, njihov vjerni pas, činilo se da se smirio. Više nije režao niti cvilio. Kao da je obavio svoj posao – pokazao istinu koju su se vlasnici bojali vidjeti.
