Madame Lefèvre živjela je u staroj zgradi na periferiji Lyona. Susjedi su je poznavali kao tihu, pristojnu ženu od oko sedamdeset godina. Uvijek se smiješila u liftu, pozdravljala ljude na stubištu i uvijek nosila platnenu torbu. Njezin život činio se jednostavnim i mirnim.
Ali postojala je jedna neobičnost. Svake noći, bez iznimke, kuhinjsko svjetlo u njezinom stanu bilo je upaljeno. Ponekad do zore.
U početku je to iritiralo stanare: njezini prozori gledali su na dvorište, a jarko svjetlo bilo je zasljepljujuće. Ali s vremenom je znatiželja rasla. Što bi starija žena mogla raditi noću, sjedeći satima za svojim stolom?
Susjedi su nagađali. Neki su rekli: “Vjerojatno ima nesanicu.” Drugi su šaputali: “Piše nešto… možda svoje memoare?”
Ponekad bi netko primijetio Madame Lefevre kako stoji kraj prozora s debelom bilježnicom u rukama, pažljivo pišući sitnim rukopisom. Ali ako bi je izravno pitali, samo bi se nasmiješila i kratko odgovorila:
“Ovako je mirnije.”
Te su riječi samo potaknule još više pitanja.
Jedne noći, u zgradi je nestalo struje. Ulazni hodnik utonuo je u mrkli mrak. Susjedi su gasili svijeće i svađali se kad se odjednom začulo kucanje na vratima jednog od stanara.
Madame Lefevre stajala je na vratima s malom baterijskom lampom. Zamolila je:
“Pođite sa mnom.”
U njezinoj kuhinji, slabo osvijetljenoj baterijom, na stolu je ležala ogromna hrpa bilježnica. Stranice su bile prekrivene imenima. Stotinama imena.
Susjed je pažljivo podigao jednu od bilježnica. Svaka stranica bila je gusto ispunjena: imena, datumi ulaska, izlaska… i datumi smrti.
“Što je ovo?” dahtao je. “To je popis”, mirno je odgovorila Madame Lefèvre. “Zapisujem sve koji žive u ovoj kući. Sve koji odlaze. I sve koji više nisu ovdje.”
Ispostavilo se da je tijekom rata Madame Lefèvre izgubila cijelu obitelj: roditelje, sestru, muža. Njihova imena su izbrisana iz dokumenata, a njihove sudbine nepoznate. Tada se zavjetovala: nitko tko živi u njezinoj blizini više nikada neće nestati bez traga.
Od tada je, dugi niz godina, svake večeri prepisivala imena u nove bilježnice. Za nju je to bio način da ljude zadrži u sjećanju. „Dok god su ovdje zapisani, postoje“, rekla je.
Nakon te noći, susjedi su gledali Madame Lefèvre potpuno drugačijim očima. Nitko se više nije žalio na svjetlo u njezinom prozoru. Naprotiv, postalo je simbol mira.
Znali su: dok je starica sjedila u kuhinji i zapisivala imena, njihovi životi – sa svim njihovim detaljima i brigama – sačuvani su na papiru.
I svaki put kad bi prolazili pored njezina stana, susjedi bi osjetili čudan osjećaj olakšanja. Jer ponekad čak i najobičniji susjed čuva priču koja sadrži više sjećanja i čovječnosti nego mnoge knjige.
