Sve je počelo jednostavnim zahtjevom. Moja susjeda preko puta, Valentina Sergejevna, uvijek se činila kao fina umirovljenica: tiha, nasmijana, uvijek s vrećicom i čavrljajući “o vremenu”. Odlazila je na tjedan dana posjetiti kćer u drugom gradu i zamolila me da navratim do njezinog stana nahraniti mačku i zaliti cvijeće. Nije se činilo ništa neobično. Pristala sam bez oklijevanja.
Prvog dana sve je bilo normalno. Mačka – debela, lijena riđa – dočekala me na vratima glasnim mijaukom. Natočila sam joj malo hrane, napunila vodom i s osmijehom pogladila pahuljasto stvorenje. Ali drugog dana primijetila sam nešto čudno.
Stan je mirisao… na željezo. Isprva sam mislila da umišljam. Ali miris se pojačao kad sam ušla u spavaću sobu. Tamo, ispod kreveta, ležala je stara limena kutija. Htjela sam proći – nije me se ticalo. Ali, kao što znate, znatiželja ponekad prevlada nad pristojnošću. Čučnula sam i pažljivo je izvadila.
Kutija je bila teška. Poklopac je imao hrđave mrlje. Otvorila sam je i ostala bez daha.
Unutra su bili svežnjevi pisama, vezanih špagom, i… nekoliko požutjelih fotografija. Prikazivale su mladiće u vojnim uniformama. Ali ono što je bilo jezivo bilo je ovo: netko je svima nacrtao križeve na licima tintom.
Sjela sam na pod. Ruke su mi se tresle. Izvadila sam jedno pismo. Rukopis je bio uredan i muški: “Dragi V., uskoro ću se vratiti…” Zatim su uslijedile uobičajene riječi čežnje, nade i ljubavi. Ali na marginama, masno ispisane, bile su riječi: “LAŽLJIVČE! IZDAJNIČE!”
Gušila sam se od mješavine straha i znatiželje. Misli su mi bljesnule kroz glavu: možda je nekoć imala tragičnu ljubavnu aferu? Možda ju je netko povrijedio? Ali zašto ovo čuvati desetljećima?
Trećeg dana već sam se sa zebnjom približavala njezinom stanu. I primijetila sam još nešto: na ormaru su stajali deseci identičnih porculanskih mačaka. Bijele, narančaste, crne – cijela vojska. I svaki je imao zavoj preko oka.
Nisam mogla odoljeti da ne nazovem prijateljicu i ispričam joj o svojim nalazima. Samo je uzdahnula: “Slušaj, možda je u nevolji… Budi oprezna.”
Ali vrhunac je tek trebao doći.
Šestog dana, kao i obično, navratila sam navečer. Mačka me pozdravila. Ušla sam u kuhinju – i odjednom čula šuštanje iz ostave. Srce mi je poskočilo. Ali stan je trebao biti prazan! Polako sam prišla. Vrata su bila odškrinuta. Gurnula sam ih…
Valentina Sergejevna sjedila je unutra. Ne kod svoje kćeri, ne u drugom gradu. Sjedila je na staroj stolici, držeći još jedno pismo u rukama i tiho plakajući.
“Nisi… otišla?” – bilo je sve što sam uspjela izustiti.
Podigla je pogled prema meni, crvenim očima:
“Ipak si ga pronašla…”
I odjednom je počela pričati. Da joj je zaručnik poginuo u ratu i da su pisma sve što je od njega ostalo. Da ga je krivila što se nije vratio, iako je znala da nije njegova krivnja. Da svaka mačka na ormaru simbolizira godinu koju je provela sama.
„Ne mogu ovo baciti. To je sve što imam“, šapnula je.
Otišla sam odande teška srca. Isprva sam osjetila strah, zatim sažaljenje, a onda nešto slično poštovanju. Ova žena je živjela pored mene dugi niz godina i mislila sam o njoj kao o dragoj starici s mačkom. Ali iza sebe je imala cijelu tragediju, onu o kojoj nikome nikada nije pričala.
Sada, kada je vidim na stepenicama, smiješim se drugačije. S toplinom. Jer sam shvatila: svaka osoba je knjiga. A ponekad, iza tihih korica, krije se priča koja će vam poslati trnce niz kralježnicu.
