Sofija i Lucas upoznali su se na studentskom balu u Beču. Ona je u to vrijeme studirala arhitekturu, on pravo. Njihov odnos se brzo razvijao: putovanja, kasnonoćni razgovori, obećanja da zajedno mogu sve prebroditi. Pet godina kasnije vjenčali su se, unajmili stan s pogledom na Alpe i počeli graditi novi život.
Ali uz supruga, Sofija je dobila i njegovu majku Elsu. Ženu koja je Lucasa oduvijek smatrala “svojom jedinom srećom” i nije ga htjela dijeliti ni s kim.
U početku se činilo kao briga. Elsa je svakodnevno zvala sina:
“Jesi li doručkovao? Nosiš li onaj šal koji sam isplela? Je li ti Sofija napravila juhu?”
Sofija se pokušavala nasmiješiti i pristojno odgovoriti, ali duboko u sebi osjećala se kao da je testiraju.
Tada je počeo upad u njihov život. Elsa bi se pojavila bez poziva: otvorila bi vrata ključem, preuredila hranu u hladnjaku ili poravnala jastuke na kauču. “Nemaš reda”, gunđala je. “Moram se brinuti za kuću.”
Sofija je bila ljuta, ali Lucas je samo slegnuo ramenima:
“Sama je, teško joj je. Pričekaj malo.”
Što je Lucasova šutnja dulje trajala, Elsa je postajala sve smjelija. Na jednom je susretu bez uvijanja rekla:
“Sofia, ne razumijem zašto te je Lucas odabrao. Premlada si, previše tvrdoglava. Nemaš iskustva.”
Sofia je tada šutjela, ali te je noći prvi put briznula u plač u svojoj spavaćoj sobi.
“Zašto šutiš?” upitala je muža.
“Nije te htjela povrijediti…” promrmljao je.
Za Sofiju je ovo bila prva prava izdaja.
Sve se konačno slomilo na obiteljskoj večeri. Elsa je postavila stol i odjednom, usred smijeha i razgovora, rekla:
“Sofia, mislim da bi trebala otići k roditeljima na par tjedana. Želim biti sama sa sinom.”
Sofia se ukočila. Srce joj je potonulo.
“Oprostite, što?”
“Još ne razumijete”, hladno je nastavila Elsa. „Ali brak nije samo o nama dvoje. Obitelj smo mi. I neću dopustiti da ti moj sin sve da.“
Sve su oči bile uprte u Lucasa. Sofia je čekala da stane pokraj nje. Ali on je, nervozno igrajući se vilicom, samo rekao:
„Mama, zašto ovo radiš? Sofia, možda… stvarno bi trebala uzeti malu pauzu s roditeljima?“
Njegove su riječi zvučale kao smrtna presuda. Sofia je osjetila kako se svijet oko nje ruši.
Iste noći spakirala je svoje stvari.
„Ako ne možeš biti uz mene“, rekla je Sofia, „onda si već donijela svoj izbor.“
Otišla je sestri u Innsbruck, ostavljajući Lucasa u praznom stanu.
Nazvao je, poslao poruku: „Volim te. Bio sam kukavica.“ „Vrati se, sve ću popraviti.“ Ali Sofia se nije javila.
Tjedan dana kasnije, Lucas se pojavio na njezinom kućnom pragu s buketom bijelih ruža. Oči su mu bile crvene, glas mu je drhtao:
„Sophia, žao mi je. Shvatio sam da ne mogu živjeti bez tebe. Ti si moja žena, moja obitelj. Neću dopustiti da čak ni moja majka stane između nas.“
Rekao je sve što je čekala. Ali Sofia ga je pogledala umornim očima.
„Te riječi je trebala izgovoriti tada, Lucas“, odgovorila je tiho. „Kad sam sjedila preko puta stola od tvoje majke, čekajući da staneš pokraj mene. A sada… prekasno je.“
Zatvorila je vrata.
Sophia je podnijela zahtjev za razvod. Lucas je ostao s majkom, koja se radovala „povratku sina“, ali srce mu je bilo prazno. Svako jutro se budio misleći: da je u tom trenutku rekao samo jedno ‘Uz tebe sam’, njegov bi život izgledao potpuno drugačije.
