Život u malom selu u Bavarskoj bio je tih i odmjeren. Svako jutro seljaci su izlazili na polja, djeca su se igrala uz rijeku, a rzanje konja čulo se na trgu. Thomas, mladi farmer, imao je prekrasnu kobilu po imenu Luna. Pametna i poslušna, znala je put kući zatvorenih očiju i nikada nije stvarala probleme.
Ali postojala je jedna neobična stvar u vezi sela o kojoj su susjedi šaputali: Luna je kategorički odbijala prići blizu stare štale na periferiji.
Štala je desetljećima stajala napuštena. Krov se urušio, zidovi su bili prekriveni mahovinom, a vrata zabijena daskama. Nitko se nije sjećao tko je vlasnik, ali svi su znali: najbolje joj je ne prilaziti.
Svaki put kad bi Thomas vodio Lunu cestom pored štale, ona bi naglo stala. Uši bi joj se naćulile, a disanje bi joj postalo isprekidano. Ponekad bi se propela, hripala i odbijala se pomaknuti. Morali su zaobići štalu kroz polje, iako je put kroz nju bio puno kraći.
Thomas je pokušao nagovoriti kobilu, vodeći je bliže, ali Luna se tvrdoglavo povlačila, kao da osjeća opasnost.
Starci su govorili da u ovoj štali nekoć nisu bili smješteni ljudi, već stoka. Tijekom rata ovdje su bili smješteni zarobljenici. Rekli su da mnogi nikada nisu izašli živi.
“Konji osjećaju ono što mi ne možemo vidjeti”, šapnula je stara Greta, lokalna travarka. “Nemoj se prepirati s njom. Ako se Luna boji, postoji razlog.”
Thomas se nasmijao: “Ona je samo tvrdoglava.” Ali negdje u sebi mučila ga je i tjeskoba.
Jedne kasne večeri, Thomas se vraćao kući. Cesta je prolazila pored štale. Luna se ponovno zaustavila i tako glasno zarzala da se jeka prolomila po cijelom selu.
Thomas je sjahao s konja i pokušao zaviriti unutra kroz pukotinu u daskama. Odjednom mu se učinilo da u tami vidi oči. Male, svjetlucave, kao da ga promatraju iz dubine štale.
Ustuknuo je i požurio. Mjesec je jurio cestom kao da bježi od same smrti.
Sljedećeg dana, Thomas je odlučio provjeriti štalu s prijateljima. Uklonili su neke daske i ušli unutra. Unutra je vladala opresivna tišina. Prašnjave grede, paučina i miris truleži. Ali u kutu su pronašli željezne lance ugrađene u drvo i zahrđale zdjele.
Jedan od muškaraca promrmljao je:
“Starci su bili u pravu. Stvarno su ovdje zadržavali ljude.”
Od tog dana, čak su i najskeptičniji ljudi počeli izbjegavati štalu.
Mjesec se više nikada nije približio tom mjestu. Svaki put kad bi cesta prolazila, počela bi drhtati i gledati prema štali s užasom u očima.
Thomas je prestao raspravljati s njom. Shvatio je da postoje mjesta gdje zemlja previše boli. I možda samo životinje mogu osjetiti to sjećanje.
Štala još uvijek stoji. Nitko je ne rastavlja, ne popravlja niti ruši. U selu kažu: neka ostane podsjetnik. I svaki put kad netko čuje glasno mjesečevo rzanje u noći, naježi se.
