Večer je počela sasvim normalno. Anna je stajala u kuhinji miješajući juhu, njezin osmogodišnji sin Lucas igrao se na tepihu u dnevnoj sobi, a mačak Oscar ležerno je šetao kroz blago otvoren prozor. To mu je bila navika – svake večeri bi nestao na nekoliko sati, vraćajući se s držanjem osvajača. Ponekad bi u ustima donio poljsko cvijeće, ponekad miševe, koje bi ponosno pokazivao, polažući ih tik uz vrata.
Ali tog dana sve je bilo drugačije. Već je bio mrak kada su vrata zaškripala i Oscar se pojavio na vratima. Oči su mu sjale od zadovoljstva, rep je bio podignut, a u zubima je stiskao nešto tamno i prljavo. Pažljivo je stavio nalaz na tepih i glasno mjaukao, kao da očekuje pljesak.
Anna se nagnula da pogleda, a naježila se. Nije to bio miš ni pero, već mala metalna kutijica. Potamnjela od vremena, izgrebana i s nerazumljivim uzorkom na poklopcu. Brava je visjela napola slomljena, kao da ju je netko dugo pokušavao otvoriti.
Lucas je potrčao do vrata i radosno uzviknuo:
“Mama, pogledaj, blago!”
Anna se na trenutak ukočila, znatiželja i tjeskoba borile su se u njoj. Ali dijete ju je s takvim oduševljenjem pogledalo da se odlučila. Pažljivo je podigla kutiju i povukla poklopac. Poklopac je popustio uz lagano škripanje.
Unutra, na krpi, ležao je antikni nakit: prsten s kamenom, lančić i broš. Sve je to izgledalo kao da je desetljećima ležalo u zemlji. Ali najviše od svega, Annu je pogodio komad papira presavijen na četiri dijela, požutio, ali izvanredno dobro očuvan. Razmotala ga je – i srce joj je potonulo.
Pismo je bilo napisano urednim, ženskim rukopisom. U njemu je žena, obraćajući se svojoj kćeri, molila za oprost. Napisala je da ne može ostati uz nju, da su okolnosti jače od nje, ali ljubav nikada nije napustila njezino srce. Posljednji su stihovi zadrhtali: „Znam da nemam pravo, ali neka barem ova kutija jednog dana pronađe put kući.“
Anna je iznova i iznova čitala pismo. Lucas nije ništa razumio, ali je osjetio napetost. Upitao je:
„Mama, je li ovo nečija tajna?“
Anna je samo uzdahnula. Te noći dugo nije mogla zaspati. Nije se mogla otresti osjećaja da je ovo pismo namijenjeno nekome vrlo bliskom.
Ujutro je odlučila pokazati svoj nalaz svojoj starijoj susjedi dolje, Elizabeth. Kad joj je Anna predala kutiju, Elizabeth je problijedjela. Prsti su joj drhtali, a suze su joj zasjale u očima.
„O, Bože… ovo… ovo su mamine stvari“, šapnula je.
Anna je bila zapanjena. Elizabeth je objasnila da je njezina majka nestala kad je bila djevojčica. Nitko nije znao kamo je otišla, a otac je cijeli život izbjegavao pričati o njoj. Elizabeth je odrasla osjećajući da ih je majka jednostavno napustila, da je nikada nije voljela ni obitelj.
Sada je pismo sve okrenulo naglavačke. Bio je to odgovor koji je Elizabeth čekala cijeli život. Jecala je, čvrsto držeći komad papira na prsima, ponavljajući: “Dakle, ipak me je voljela… Dakle, stvarno me je voljela…”
Anna i Lucas sjedili su jedno pored drugoga, nesigurni što da kažu. U tom trenutku osjećali su se kao da su slučajno dotaknuli nečiji tuđi život, tajnu koja je desetljećima čekala svoj trenutak.
Od tada, kutija zauzima posebno mjesto u Elizabethinoj kući. Rekla je da je to njezin “oprost i pomirenje”, dar sudbine koji joj je vratio mir. Anna ju je često posjećivala, pomažući joj s kućanskim poslovima, a Lucas je postao poput unuka kojeg starija žena nikada nije imala.
A mačak Oscar… Ponovno je izlazio u večernje šetnje, vraćajući se prljav i sretan kao i uvijek. Ali svaki put kad bi ušao u kuću, Anna i Lucas su ga gledali s osmijehom i laganom strepnjom. Jer sada su znali: ponekad čak i najobičnija mačka može postati kanal za tajne, promijeniti nečiju sudbinu i vratiti izgubljenu prošlost.
