Živio je u našoj zgradi više od dvadeset godina. Mali, mršav, uvijek pogrbljen i nosio je istu iznošenu kapu. Gotovo ga nitko nije poznavao – znao je pozdraviti, ali nije volio razgovarati. Navečer ste ga mogli vidjeti na klupi kraj ulaza: sjedio je, gledao u daljinu i naizgled se nikada nije miješao ni u čije poslove. Za nas je bio samo dio dvorišta, poznat kao oljušteni zid ili stara ljuljačka.
Nekada smo ga smatrali bezopasnim starcem. Nikada nije stvarao buku, nikada se nije žalio, nikada nije pravio scene. Naprotiv, uvijek je bio tih, uredan i neupadljiv. Nikada nije imao goste. Nitko ga nije vidio da posjećuje nekoga. Ponekad su se susjedi šalili: “Živi kao duh.” I doista – činilo se da se rastvara u našoj kući, postoji u blizini, ali kao da je u drugom svijetu.
I onda je došao taj dan. Njegova vrata su se odjednom prestala otvarati. Nitko ga nije vidio na klupi, u trgovini, pa čak ni u ljekarni gdje se povremeno pojavljivao. Isprva nitko nije obraćao pažnju – možda je otišao posjetiti rodbinu. Ali kako su dani prolazili, u predsoblju se počeo pojavljivati neugodan miris. Pozvana je policija i vrata su provaljena. I ono što smo pronašli u stanu zauvijek je promijenilo naš pogled na ovog čovjeka.
Očekivali smo vidjeti tipičan dom umirovljenika: stari namještaj, prašnjave tepihe, hrpe neželjenih stvari. Ali stan je izgledao neobično čisto. Bez smeća, bez nereda. Sve je bilo savršeno poredano, kao da se vlasnik bojao pomaknuti ijednu stvar. Ali najčudnije su bili ormarići i kutije uredno složene uz zidove. Kad je policija otvorila jednu, susjedi koji su stajali na vratima užasnuto su se pogledali.
Unutra su bile stotine omotnica. Debele, požutjele od starosti, vezane špagom. Svaka je imala imena, datume, a ponekad i adrese. Bila je to cijela zbirka pisama. Ali nakon otvaranja nekoliko omotnica, postalo je jasno da ovo nije obična korespondencija. Unutra su bile fotografije. Žene, djeca, muškarci. Sve je izgledalo kao da je snimljeno krišom: netko izlazi iz trgovine, netko vodi dijete u školu, netko jednostavno hoda ulicom. Na poleđini fotografija bile su bilješke urednim rukopisom: “Nasmiješio mi se na autobusnoj stanici”, “Ide u školu svaki dan u 8:15”, “Danas prvi put razgovara sa susjedom.”
Sledili smo. Pokazalo se da starac desetljećima promatra ljude oko sebe. Bilježio je svaki detalj, prikupljajući detalje njihovih života, kao da sastavlja vlastite osobne dosjee. Neki susjedi prepoznali su svoje roditelje na fotografijama kao mlade odrasle osobe. Drugi su prepoznali sebe kao djecu. Jedan je čovjek problijedio, držeći sliku svoje supruge od prije dvadeset godina: “Tada je još bila studentica…”
Ali pravi užas čekao je nas. U stražnjoj sobi, zaključanoj zahrđalim lokotom, otkrili smo zidove prekrivene fotografijama. Svaka je prikazivala lica stanovnika naše zgrade i susjednih dvorišta. Ispod fotografija bili su uredni natpisi: “Moja kći”, “Moj sin”, “Moja supruga”, “Moj unuk”. Stvorio je cijelu “obitelj” stranaca, ljudi koje je viđao svaki dan, ali s kojima nikada nije razgovarao.
Nitko nije mogao shvatiti što je to bilo. Morbidna fantazija? Pokušaj popunjavanja praznine usamljenosti? Ili nešto daleko zlokobnije? Policija je dugo pregledavala materijale, ali nije pronašla ništa kriminalno. Nije nikome naudio. Samo je promatrao. Samo je skupljao. Samo je stvorio vlastitu čudnu iluziju života u kojem nije sam.
Ipak, nakon ovog incidenta, cijela se zgrada promijenila. Odjednom smo shvatili da smo živjeli pored čovjeka o kojem nismo znali apsolutno ništa. Tihi, bezopasni starac kojeg smo navikli ignorirati pokazao se čovjekom sa svijetom skrivenim od svih. Susjedi su dugo raspravljali o njemu, neki su ga opravdavali: “Bio je jednostavno usamljen i želio je obitelj.” A neki se još uvijek stresu kada prolaze pored njegovih bivših vrata: “Što ako jednostavno nije imao vremena… što ako je jednog dana odlučio krenuti dalje?”
Od tada smo postali pažljiviji jedni prema drugima. I svaki put kad sretnemo susjede u liftu ili na stubištu, obuzima nas neugodan osjećaj: što ako se upravo sada, iza tih zatvorenih vrata, krije još jedna tajna za koju nitko ne zna?
