Lucas se nikada nije smatrao hrabrim. Običan šesnaestogodišnji dječak, očaran videoigrama, glazbom i razgovorima s prijateljima. Tog petka bio je sam kod kuće: njegovi su roditelji otišli na selo posjetiti baku za vikend. Za Lucasa je to bila sloboda – mogao je odvojiti vrijeme za domaću zadaću, provoditi koliko god vremena želi za računalom i jesti pizzu u svojoj sobi.
Ali te večeri dogodilo se nešto što nikada neće zaboraviti.
Sjedio je za stolom, glazba mu je treštala kroz slušalice, kada je odjednom, kroz ritam, osjetio čudnu vibraciju. Kao da je netko snažno udario u zid. U početku je Lucas mislio da su to susjedi, ali kada je skinuo slušalice, čuo je nešto drugo – prigušene udarce, a zatim škripavi zvuk, kao da se netko teško kreće po podu.
Sledio se. Gospodin Müller, stariji muškarac od oko sedamdeset godina, živio je u stanu pored. Obično je bio prijateljski nastrojen, pozdravljao bi ga, a ponekad bi Lucasa počastio jabukama iz voćnjaka. Ali nije ga se vidjelo posljednjih tjedana: prozori su bili mračni, poštanski sandučić pun.
Lucas se približio zidu. Buka se ponavljala, a sada ju je jasno čuo – stenjanje. Tiho, jedva čujno.
Jeza mu je prošla niz kralježnicu.
Moglo se zaključati u sobu i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Ali njegova tjeskoba samo je rasla. Nazvao je broj roditelja, ali oni se nisu javili – bili su na putu. Tinejdžer je nervozno koračao dok nije odlučio: “Ako sada odem, ovaj čovjek bi mogao umrijeti.”
Izašao je u hodnik i zaustavio se ispred susjedovih vrata. Pokucao je. Tišina. Opet. Još uvijek ništa. Zatim je pažljivo pritisnuo kvaku – i na njegovo iznenađenje, vrata su bila otključana.
Miris lijekova i vlage napao mu je nos. Hodnik je bio slabo osvijetljen, lampa je treperila. Lucas je napravio nekoliko koraka i ugledao čovjeka kako leži na podu na kraju hodnika. Gospodin Müller bio je blijed, oči su mu bile zatvorene, ruka mu je posegnula za telefonom koji je pao pokraj njega.
Lukas se ukočio. Užas mu je stegnuo želudac. Ali onda je pojurio naprijed, zgrabio starčev telefon, zatim izvukao svoj i drhtavim prstima nazvao hitnu pomoć.
“Halo, hitno! Ovdje je stariji čovjek u nevolji! Adresa… da, diše, ali vrlo slabo!”
Čekanje se činilo kao vječnost. Lukas je sjeo pokraj njega, podigao susjedu glavu, pokrio ga jaknom i šapnuo: “Molim vas, pričekajte, na putu su…” Starac je pokušao govoriti, ali riječi su mu bile nerazgovijetne.
Deset minuta kasnije, bolničari su uletjeli u stan. Odmah su krenuli u akciju – maska s kisikom, injekcije, nosila. Jedan od bolničara brzo je pogledao Lukasa:
“Dobro je da ste nas na vrijeme pozvali. Još malo, i moglo je biti prekasno.”
Lucas je stajao sa strane, ne mogavši vjerovati da se sve ovo događa. Osjećao se kao san ili scena iz filma. Kad su se vrata zalupila za liječnicima, tišina ulaza činila se zastrašujuće glasnom.
Nekoliko dana kasnije stigla je vijest: gospodin Müller je preživio.
Nekoliko tjedana kasnije, vratio se kući iz bolnice. Lucas ga je dočekao kod lifta. Starac je izgledao oslabljeno, ali oči su mu sjale od zahvalnosti.
“Spasio si mi život, dečko”, rekao je tiho. “Nikada to neću zaboraviti.”
Te su riječi nešto promijenile u tinejdžeru. Shvatio je da čak i netko tko sebe smatra običnim i “plašljivim” jednog dana može biti jedini koji će napraviti pravi korak.
Priča se proširila zgradom. Susjedi su Lucasa nazivali herojem, škola je počela pričati o njemu, a on ju je jednostavno odbacio:
“Učinio sam što sam morao. Svatko bi učinio isto.”
Ali duboko u sebi znao je: ne bi se svatko usudio ući u taj stan.
