Sve je počelo jedne večeri kada su Megan i njezin suprug Tom odlučili posjetiti staru kuću svojih roditelja. Kuća se nalazila na periferiji malog američkog gradića i bila je prazna deset godina. Nekad je vrvjela životom, ali nakon što su vlasnici umrli, prozori su bili zabijeni daskama, a vrata zaključana. Megan je samo htjela pokupiti nekoliko starih fotografija i stvari iz djetinjstva.
Unutrašnjost je mirisala na prašinu i vlagu. Podne daske su škripale sa svakim korakom. Nije se činilo ništa neobično – samo prazna stara kuća. Ali kada su se popeli u dnevni boravak, odozgo se začuo poseban zvuk.
Zvučalo je kao da netko hoda po tavanu.
Megan se ukočila i pogledala svog supruga.
“Jesi li to čuo?”
Tom se namrštio.
“Vjerojatno propuh… ili štakori.”
Ali minutu kasnije, zvuk se ponovio – teški koraci, odmjereni i precizni.
Tomov glas je drhtao.
“Nitko ovdje ne živi. Mi smo jedini koji imamo ključeve.”
Megan mu je stisnula ruku. Srce joj je lupalo tako glasno da se činilo čujnim u tišini.
Polako su se penjali stepenicama. Sa svakim korakom, škripavi pod kao da je odjekivao, pojačavajući napetost. Vrata potkrovlja bila su zaključana. Ali iza njih su se ponovno čuli koraci – kao da netko polako korača naprijed-natrag.
Tom je skupio hrabrost, izvadio ključ i okrenuo ga u bravi. Vrata su s mukom popustila. Ušli su – i ukočili se.
Tavan je bio prazan. Bez namještaja, bez kutija, samo sloj prašine na podu. Ali najčudnije je bilo to što su se u prašini vidjeli otisci stopala. Svježi, jasni otisci muških cipela, koji su vodili od vrata do prozora.
Prozor je bio malo otvoren, iako su se prethodno jasno sjećali da su svi prozori bili zabijeni daskama.
Te večeri, Megan i Tom su napustili kuću bez da su čak i pokupili svoje stvari. Sljedećeg dana pozvali su policiju. Policajci su pretražili potkrovlje, ali su samo slegnuli ramenima: nije bilo znakova provale, nema otisaka prstiju.
„Možda netko već dugo koristi ovu kuću“, predložio je jedan od njih. „Ali tko? I kako su ušli ovamo?“
Megan se i danas previše jasno sjeća zvuka koraka koje je čula. Ponekad se pita nije li to bila osoba. Nego netko – ili nešto – drugo.
I svaki put kad prođe pored stare kuće, srce joj se stegne. Jer tajne nekih kuća najbolje je nikada ne otkrivati.
