Clara je živjela sama u maloj kući na periferiji starog europskog grada. Naslijedila je kuću od roditelja – čvrstu, s crijepnim krovom i prostranim vrtom koji je počinjao odmah ispred kuhinjskog prozora. Život je bio tih, gotovo monoton, a njezina jedina stalna radost bio je njezin mačak Oscar.
Oscar je bio inteligentna i neobično mirna životinja. Tijekom dana satima bi drijemao na prozorskoj dasci ili lijeno promatrao ptice u vrtu. Ali imao je jednu čudnu naviku, koja je Clari isprva bila zabavna, ali je se onda počela užasavati: svake noći, točno u isto vrijeme, mačak bi sjedio kraj prozora dnevne sobe i netremice zurio u tamu.
U početku se Clara šalila u sebi: “Pa, moj noćni čuvaru, koga tamo čuvaš?” Ali postupno je njezin smijeh ustupio mjesto tjeskobi. Oscar je sjedio nepomično, krzno mu se dizalo na glavi, uši su mu bile spljoštene, rep mu je lagano trzao. Ponekad bi tiho zarežao, ispuštajući zvukove koje Clara nikada prije nije čula od njega.
Pokušala je to racionalizirati: “Vjerojatno miševi ili ptice koje sjede na ogradi.” Ali srce joj se svaki put stezalo, jer je mačji izraz lica bio tako ozbiljan.
Jednog dana, oko dva sata ujutro, Clara je odlučila saznati istinu. Upalila je malu svjetiljku i tiho prišla prozoru. Oscar, kao da je osjetio njezinu odlučnost, siktao je i zurio u vrt.
Kroz staklo se vidjelo samo drveće koje se njiše na vjetru i stara drvena šupa, koju je odavno trebalo rastaviti. Ali odjednom je Clara primijetila kako se mačka još više napela. Tada je u dubini vrta razaznala tamnu siluetu.
Figura je nepomično stajala blizu šupe. Visoka, izdužena, kao da promatra kuću. Clara se toliko uplašila da je instinktivno ugasila svjetiljku i odmaknula se od prozora. Kad se usudila ponovno pogledati van, tamo nije bilo nikoga.
Ista stvar se događala nekoliko noći zaredom. Oskar bi sjedio kraj prozora, pogleda uprtog u vrt. Ponekad bi Clara mislila da čuje slabo pucketanje grana, kao da se netko oprezno kreće dvorištem. Ali svaki put kad bi se približila, tamo nije bilo žive duše.
Tijekom dana sve je izgledalo mirno i tiho. Ali noću, vrt kao da je oživio, pretvarajući se u nečiji zlokobni teritorij.
Clara je konačno odlučila pozvati policiju. Dva policajca su stigla kasno te večeri i složila se da ostanu u zasjedi. I s dobrim razlogom. Oko dva ujutro, doista su uočili čovjeka koji se skrivao u blizini šupe i povremeno se približavao kući.
Imao je svjetiljku i alate za obijanje brava. Kasnije se ispostavilo da je bio skitnica s kriminalnom prošlošću, koji je noću tražio prazne kuće kako bi ih pljačkao.
“Nevjerojatno si sretna”, rekao je jedan od policajaca dok su pritvorenika odvodili. “Takvi ljudi obično se ne zaustavljaju ni pred čim. Ali tvoj mačak… čini se da je to osjetio prije nas.”
Klara je čvrsto zagrlila Oscara i odjednom shvatila: on je cijelo ovo vrijeme štitio njezin dom. Ne glasnim lajanjem, ne agresijom, već svojom pažnjom i upornošću.
Od tada se nikada nije rugala njegovoj navici sjedenja uz prozor. Svaki put kad bi Oscar pozorno promotrio tamu, Klara bi osjetila zahvalnost – i laganu jezu straha. Jer sada je znala: životinje vide ono što ljudi nisu uvijek spremni primijetiti.
