Stara škrinja stajala je u kutu tavana, prekrivena slojem prašine. Činilo se kao dio kuće, kao da je tamo živjela dulje od bilo koga drugog. Nitko je nije otvarao desetljećima.
Kad je njezina baka Evelyn umrla, Sophie je pregledavala svoje stvari kako bi odlučila što će zadržati, a što baciti. Škrinja je bila teška, s malom, zahrđalom bravom, i gotovo ju je odlučila baciti u smeće. Ali nešto iznutra joj je reklo da je otvori.
“Što si skrivala, bako?” šapnula je, uzimajući kliješta za žicu.
Broja se slomila uz tihi klik. Poklopac je zaškripao, a Sophie je udahnula miris starine: suhe tkanine, požutjeli papir i suptilnu aromu upravo onog parfema koji je Evelyn uvijek nosila.
Unutra su ležale stare fotografije, uredno uvezana pisma i nekoliko čudnih predmeta: medalja iz 1946., ženski šal i sićušan ključ. Ali ono što je Sophie najviše zapelo za oko bio je paket vezan crvenom vrpcom.
Odvezala ga je i ukočila se. Pismo nije bilo naslovljeno na djeda Henryja, već na čovjeka po imenu Charles. “Moj jedini… kad bismo samo mogli biti zajedno…” – stihovi su bili prožeti čežnjom i bezgraničnom ljubavlju.
Sophie je osjetila kako joj se vrti u glavi. U mislima joj je baka oduvijek bila uzor odanosti i strogosti. Ali je li Evelyn imala tajnu – pravu, zabranjenu ljubav?
Drhtavim rukama izvukla je ostatak pisama. Bilo ih je mnogo – i sva su bila upućena Charlesu. Na samom dnu škrinje ležala je mala baršunasta kutijica. Sophie ju je otvorila i ugledala prsten sa safirom. Ali to nije bio isti prsten koji je njezina baka nosila cijeli život.
Dakle, prsten je bio Charlesov dar? Zašto ga njezina baka nije nosila? Je li djed Henry znao za ovo?
Emocije su se borile u Sophieinim grudima. Bila je ogorčena što je prekasno saznala istinu. I istovremeno ju je očarala pomisao da je njezina baka živjela s tako snažnom, iako zabranjenom, ljubavlju.
Sophie je pažljivo vratila pisma i zatvorila škrinju. Shvatila je jedno: ponekad ne treba otkriti svaku tajnu. Dovoljno je znati da ljubav, čak i tajna, može trajati cijeli život.
