Anna i njezin suprug Mark dugo su sanjali o vlastitom domu. Željeli su pobjeći od gradske buke, živjeti u mirnom kvartu i započeti novi život. Kad im je agent pokazao staru dvokatnicu na periferiji grada, odmah su znali da je to njihova prilika. Kuća je bila oronula, žbuka se ljuštila, podovi su škripali sa svakim korakom, ali imala je poseban duh.
„Ovdje će biti ugodno“, rekla je Anna, prelazeći rukom preko zidova. „Baš vidim kako ćemo je renovirati.“
Susjedi su razmijenili poglede, ali su šutjeli. Nitko nije htio ispričati mladencima priču o ovoj kući.
Jednog dana, dok je skidala tapete u spavaćoj sobi, Anna je primijetila usku pukotinu. Znatiželja ju je savladala: nožem je probila zid i iza komada stare šperploče otkrila tajni pretinac. Unutra je ležao poderani dnevnik uvezan u kožu.
Anna je otresla prašinu, otvorila ga i srce joj je potonulo. Rukopis je bio neobično poznat, kao da je sama napisala ove retke.
Prvi zapis datiran je 1963.:
“Bojim se mraka. Ponekad mislim da netko stoji iza vrata i zna sve o meni. Skrivam se u ormaru, ali me i dalje mogu čuti kako plačem.”
Anna je ponovno pročitala nekoliko stranica i ukočila se: autorica dnevnika opisivala je vlastite dječje strahove. Nitko osim nje nije znao da je s pet godina spavala samo uz lampu i skrivala svog plišanog medvjedića u ormaru da ga “čuva”.
U početku je Anna mislila da je to slučajnost. Ali što je dalje čitala, to joj je iznutra bilo hladnije. U dnevniku se spominjala djevojčica s dugom smeđom kosom koju su u školi zadirkivali zbog preblijede kože. Anna je imala upravo takvo djetinjstvo.
Na jednoj od posljednjih stranica autorica je napisala:
“Kad dođe djevojčica po imenu Anna, konačno ću moći otići.” „Ona će nastaviti moj put.“
Anna je zalupila dnevnik, ruke su joj se tresle. To joj je bilo ime.
Te večeri, Anna je pokazala dnevnik Marku. On se nasmijao:
„Pa, nikad se ne zna? Možda je netko od prethodnih vlasnika jednostavno napisao nešto izmišljeno. Staru prijevaru.“
Ali te noći, Anna se probudila uz čudan zvuk: kao da netko okreće stranice. Na noćnom ormariću ležao je isti dnevnik, otvoren. Na stranici koja prije nije bila tamo, bila je rečenica:
„Večeras ovo čitaš.“ Znala sam.”
Anna je vrisnula. Mark je upalio svjetlo, ali zapisi su još uvijek bili tamo.
Sljedeći dani postali su mučenje. Svako jutro u dnevniku su se pojavljivali novi retci – misli koje je Anna tek namjeravala zapisati. Na primjer, brinula se da se neće moći nositi s obnovom, a sljedeći dan bi vidjela:
“Bojim se da će ova kuća biti preveliki izazov za nas.”
Anna je pokušala sakriti dnevnik u podrumu, spaliti ga u kaminu, baciti ga u rijeku – ali svako jutro bi se ponovno pojavio pored njezinog kreveta, otvoren na novoj stranici.
Očajna, Anna je otišla u arhiv. Tamo je saznala da kuća pripada ženi po imenu Clara. Njezina kći, Anna, nestala je bez traga 1970-ih. Novine tog vremena izvještavale su: “Majka je inzistirala da je dijete posebno i da će ‘nastaviti svoj put’, ali susjedi su mislili da je luda.”
Anna je s užasom shvatila: dnevnik u zidu mogao je pripadati toj istoj Clari.
Jedne noći, kada je Mark bio odsutan Poslovna putovanja, Anna je ponovno čula šuštanje stranica. Dnevnik je ležao otvoren. Na njemu je pisalo:
“Ti si ja. Mi smo jedno. Prihvati ovo i strah će nestati.”
Drhtavim rukama, Anna je zatvorila knjigu i šapnula:
“Ja nisam ti. Ja sam jedna od nas.”
Sljedećeg jutra dnevnik je nestao. Nije se pojavio od tada.
Ali ponekad, dok zaspi, Anna čuje šuštanje papira u zidovima. I svaki put se pita: što ako dnevnik jednostavno čeka da se njezini strahovi vrate?
