Martin nikada nije želio imati kućnog ljubimca. Bio je zauzet poslom, rijetko kod kuće i smatrao je psa nepotrebnom gnjavažom. Ali jednog dana, njegova kći donijela je kući štene s ulice.
“Tata, smrznut će se!” preklinjala je Sofija.
Martin je uzdahnuo, ali dopustio mu je da ga zadrži. I tako je u kuću ušao pas po imenu Rex.
U početku je Martin bio ljut: dlaka po cijeloj kući, lajanje, šetnje po kiši i hladnoći. Stalno je ponavljao: “Kad odrasteš, moći ćeš se sam brinuti o njemu.”
Ali Sofija je obožavala Rexa i pas je postao dio obitelji.
Prošlo je nekoliko godina. Jednog dana, Martin se kasno navečer vraćao kući. Sofija je već spavala, a njegova supruga Katarina pripremala je večeru. Rex je ležao kraj vrata, ali odjednom je skočio, podigao uši i zalajao.
“Tiho”, gunđao je Martin. “Opet sam čuo miša.”
Ali pas se nije zaustavio. Povukao je vlasnika za rukav, zarežao i uporno ga pokušavao izvući van.
U tom trenutku, miris plina ispunio je kuću. Martin je problijedio. Pojurio je do štednjaka – ventil je bio pokvaren, a plin je curila punom parom.
Uspio je zatvoriti plin, otvorio prozore, a zatim sjeo na kuhinjsku stolicu, ne vjerujući da se obitelj možda neće probuditi za još deset minuta.
Rex je sjedio u blizini, tiho cvileći, s glavom u krilu vlasnika.
“Spasio si nas…” šapnuo je Martin, mazeći psa.
Od tada ga više nikada nije nazvao “teretom”. Naprotiv, Rex mu je postao najvrjedniji prijatelj. Martin je čak prestao ostati do kasno na poslu kako bi ga odveo u večernju šetnju.
Jednog dana, susjed ga je na ulici pitao:
“Reci mi iskreno, Martine, zašto ti treba pas?”
Martin se nasmiješio, pogledao Rexa i odgovorio:
“On nije samo pas. On je moj anđeo.”
