Martin se dugo mučio s gubitkom supruge. Anna je umrla prije dvije godine nakon teške bolesti, ostavljajući ga samog s njihovom kćerkicom. Kuća koja je nekoć odjekivala njezinim smijehom postala je prazna, tužna ljuštura.
Pokušao se držati zbog Lene, njihove šestogodišnje kćeri. Prebrzo je rasla, kao da žuri zauzeti majčino mjesto u njegovom srcu. Ali navečer, kada bi zavladala tišina, Martin je osjećao samo bol.
Jedne večeri, vraćajući se s posla, čuo je Lenu kako nešto pjevuši u svojoj sobi. Mislio je da je to samo obična dječja pjesma. Ali kada je pažljivije slušao, noge su mu klecnule.
Bila je to ista uspavanka koju je Anna pjevala svojoj kćeri kad je bila beba. Nježna, razvučena melodija, s jedva primjetnim podrhtavanjem na posljednjoj noti – Martin bi je prepoznao među tisuću.
Ušao je u sobu i sjeo na rub kreveta.
“Kako znaš tu pjesmu?” tiho je upitao. Lena se nasmiješila u snu i šapnula:
„Mama me naučila.“
Martinov glas postao je hladan.
Sljedećeg dana oprezno je pokrenuo temu.
„Lena, kada ti je mama pjevala?“
„Jučer“, odgovorila je djevojčica samouvjereno. „Sjedila je kraj kreveta i mazila me po glavi.“
Muškarac nije znao što da misli. Nije rekao kćeri za uspavanku; bilo je previše bolno čuti te riječi. A pogotovo nije mogao objasniti kako dijete zna Annine intonacije – one iste, s jedva primjetnim drhtanjem.
Od tada, svake večeri, kada bi stavljao kćer u krevet, Martin bi zastao na vratima. I svaki put kada bi djevojčica počela tiho pjevati, čuo bi drugi glas kroz njezin – tih, bolno poznat. Annin glas.
Jedne noći, Martin se odlučio. Prišao je krevetu i naglas rekao:
„Anna… ako si ovdje, daj mi znak.“
U tom istom trenutku, lampa na noćnom ormariću lagano je zatreperila, kao da ju je uhvatio nevidljivi vjetar. A Lena, ne budeći se, šapnula je:
„Tata, mama kaže da moraš živjeti. Za mene.“
Martinu su se napunile suze. Prvi put u dvije godine osjetio je ne samo bol, već i toplinu.
