Osmogodišnja Emma živjela je u malom češkom gradiću. Bila je tiha, sanjiva djevojčica koja je voljela crtati kredom po pločniku. Jedne ljetne večeri izašla je u dvorište – i nitko je više nije vidio.
Tražili su je tjednima: policija, volonteri i susjedi pretraživali su šume i napuštena skladišta. Njezini roditelji, Tomas i Klara, bili su izluđeni neizvjesnošću. Ali sve je bilo uzalud: Emma je naizgled nestala.
Prolazile su godine. I odjednom se na starom zidu blizu njihove kuće pojavio dječji crtež. Kuća, sunce, mali čovjek s dva repića – sve baš kao što je Emma nekoć nacrtala. Isprva su mislili da je to dječja nesreća. Ali crteži su se počeli množiti.
Pojavljivali su se na najčudnijim mjestima: na ploči u zatvorenoj učionici, na vratima zatvorenog skladišta, čak i na spomeniku u parku. Uvijek iste linije, isti stil. Kao da Emma još uvijek crtala – ali iz nekog drugog svijeta.
Jedan od crteža posebno je šokirao stanovnike. Na zidu stare crkve pojavila se slika obitelji: muškarac, žena i djevojčica s pletenicama, držeći se za ruke. Ispod crteža bio je natpis dječjim rukopisom:
“Čekam te.”
Od tada su se u gradu počele događati čudne stvari. Ljudi su noću čuli zveckanje krede, iako su ulice bile prazne. A u nekim stanovima, linije bi se spontano pojavljivale na tapetama, tvoreći dječje crteže.
Posljednji znak izazvao je najveći užas. U napuštenoj tvornici, ogroman kalendar krasio je cijeli zid. Bio je istaknut datum, a pored njega natpis:
“Svi će poći sa mnom.”
Svanuo je dan i mrak je pao na grad. Nestalo je struje, a ljudi su se uspaničili i zaključali vrata i prozore. Ali ujutro je sve izgledalo isto. Samo se na glavnom trgu pojavio novi crtež – stotine figura koje stoje rame uz rame. A među njima su bili svi stanovnici grada.
Nitko nije mogao objasniti tko je to učinio ili kako, preko noći. Ali od tada je grad napušten: obitelji su otišle, kuće su prodane, ulice su bile prazne. Ostali su samo zidovi, na kojima se i dalje pojavljuju novi crteži…
I svaki potez bio je bolno sličan rukopisu male Emme.
