Thomas je oduvijek volio svoj akvarij. Deseci šarenih ribica plivali su među stijenama i algama, stvarajući iluziju mira i udobnosti. Svake večeri sjedio je ispred akvarija, opuštajući se nakon napornog dana.
Ali jedne noći primijetio je nešto čudno. Ribice, koje su se inače kretale glatko i mirno, odjednom su počele juriti po akvariju, udarati o staklo i skakati iz vode.
“Što im je?” upitala je iznenađeno njegova supruga Klara. “Jesi li ih hranio?”
“Naravno”, odgovorio je Thomas, ali mu se srce steglo od tjeskobe.
Ribice se nisu smirile ni na trenutak. Kružile su nepravilno, odjednom se smrznuvši, kao da se nečega boje, a zatim su ponovno jurile okolo.
Thomas je provjerio vodu, filter, temperaturu – sve je bilo normalno. Ali osjećaj panike u akvariju samo je jačao.
Te noći nije ni trepnuo.
Ujutro, kada je Thomas izašao u dvorište, tlo pod njegovim nogama se zatreslo. Isprva je bilo nježno, kao da je netko udario duboko ogromnim čekićem. Minutu kasnije, počeo je pravi potres. Zidovi kuće su se tresli, posuđe je padalo s polica, a susjedi su u panici istrčali van.
Kad se sve smirilo, Thomas je pojurio do akvarija. Staklo je bilo netaknuto, ribe su se sklupčale u kutu, ali se više nisu bacale. Ukočile su se, kao da čekaju da ljudi shvate da je upozorenje čuto.
Kasnije je pročitao da životinje često osjete podrhtavanje mnogo prije ljudi. Čak i ribe mogu otkriti vibracije koje ljudsko uho i tijelo još ne mogu otkriti.
Thomas je rekao svojim susjedima:
“Da sam pretpostavio da me upozoravaju… Prije bih sve probudio.”
Od tada je akvarij za njega prestao biti samo lijep ukras. Počeo je pažljivije pratiti svaki pokret ribe, a susjedi su se šalili:
“Imamo najpouzdaniju vremensku prognozu – Thomasov akvarij.”
Ali on sam se više nije šalio. Znao je da ponekad čak i najmanja stvorenja osjete nešto što može promijeniti sudbinu cijelog grada.
