Kad je Sophie pokušala nagovoriti muža da kupi novi hladnjak, jedina njezina briga bila je da je stari prebučan i da kvari hranu. Ali Jonas, praktičan i pomalo tvrdoglav čovjek, otišao je na buvljak i donio kući ogroman, stari uređaj iz socijalističkog doba.
U početku se Sophie gotovo rasplakala – hladnjak je izgledao kao relikvija, boja se ljuštila, ručka klimala. Ali Jonas ju je uvjeravao da će uređaj “i dalje raditi”. Spojili su ga. Radio je. Čak je i bolje držao hladnoću od novog.
Prošao je tjedan dana, a onda je počelo nešto čudno. Svake večeri kad bi obitelj išla spavati, nešto je zujalo i udaralo u hladnjaku. Isprva su mislili da je kompresor. Ali ujutro su unutra pronašli… čudne stvari.
Prvo su to bile stare novine iz 1975. Zatim crno-bijela fotografija nepoznate obitelji. Trećeg dana, mali ključ omotan crvenom vrpcom ležao je u zamrzivaču.
Sophie je bila prestravljena, a Jonas ju je odmahnuo rukom: “Netko se samo šali!” Ali četvrte noći, hladnjak je tako glasno zujao da su se zidovi tresli. Ujutro, na polici pored mlijeka, ležao je komad papira s porukom napisanom na njemu:
“Otvori vrata i sve će postati jasno.”
Izmijenili su poglede. Vrata su već bila otvorena. Ali čim je Jonas izvukao donju ladicu, hladnjak je zaškripao i… otvorio se prolaz. Uzak, mračan hodnik protezao se u zid.
Ušli su unutra, drhteći od straha. Na kraju hodnika gorjela je žarulja, ispod nje stajao je stol, a na njemu je ležalo sve što su prije pronašli: novine, fotografija, ključ.
I još jedna poruka.
“Dobrodošli kući.”
Od tada, hladnjak radi savršeno, nikada se ne kvari. Ali svako jutro, u njemu se pojavi nešto novo: igračka iz prošlosti, pismo nepoznate osobe, knjiga koju nitko nikada nije tiskao.
Sophie ponekad kaže:
„Možda je to čudo. Ili možda samo živimo u nečijoj tuđoj priči.
I nitko ne zna kada će završiti.“
