Eva i Lena oduvijek su bile zajedno. Od djetinjstva su se osjećale iz daljine: ako bi jedna pala i ogrebala koljeno, druga bi odjednom briznula u plač, ne znajući ni sama zašto. Njihovi roditelji su se smijali: “To je jednostavno tvoja blizankaška stvar.” Ali s vremenom su i same sestre primijetile nevidljivu vezu među njima.
Nakon srednje škole, njihovi su se putevi razišli. Lena je otišla studirati u drugi grad, a Eva je ostala kod kuće kako bi pomogla roditeljima. Nisu se zvale tako često kao prije, ali njihova je veza i dalje bila jednako intenzivna.
Jedne noći, Eva se probudila s oštrom boli u trbuhu. Osjećala se kao da ju je probio nož. Sjela je u krevetu, držeći se za bok, i u tom trenutku je u glavi čula vrisak:
“Upomoć!”
Prepoznala je Lenin glas.
Telefon joj je iskliznuo iz ruku kad je vidjela dolazni poziv od sestre. Ali na liniji je bio samo šum.
“Lena? Gdje si?!” Eva je vrisnula u slušalicu. Nije bilo odgovora.
Sljedećeg jutra, roditelji su je pokušali smiriti: “Bio je to samo san, ne brini.” Ali Eva je znala da nije san. Još je uvijek osjećala Leninu bol, poput modrice koja ne prolazi.
Počela je zvati sestrine prijateljice. Napokon, jedna od njih je priznala: Lena se nije pojavila na nastavi, a telefon joj je bio isključen.
Eva više nije mogla izdržati i otišla je u grad gdje je živjela njezina sestra.
Kad je Eva stigla u studentski dom, Lene nije bilo tamo. Ali nadzornik je rekao da je djevojka prethodne noći odvedena u bolnicu – s jakim bolovima, sumnjom na upalu slijepog crijeva.
Eva je upala u sobu i prvo što je čula bilo je:
“Znala sam da ćeš doći”, Lena se slabo nasmiješila. “Osjetila si, zar ne?”
Suze su joj tekle niz obraze.
Liječnici su rekli da je Lena stigla u bolnicu taman na vrijeme. Da je stigla kasnije, sve je moglo tragično završiti.
Eva joj je stisnula ruku i šapnula:
„Čak i ako si tisuću kilometara daleko, uvijek ću te osjećati.“
