U sedmom razredu pojavio se novi učenik – Niko. Bio je nizak, s uredno podšišanom kosom i stalno oborenim pogledom. Nikada nije dizao ruku u razredu i jedva je razgovarao s ostalom djecom. Učitelji su objašnjavali: “On je poseban, pokušaj biti strpljiv.” Ali za njegove kolege iz razreda to je bio samo razlog za ismijavanje.
Niko nije volio buku. Kad bi netko zalupio vratima ili se glasno smijao u hodniku, pokrivao bi uši rukama. Ponekad bi satima crtao istu sliku – most preko rijeke – ili sortirao bojice po bojama. Ostalima se to činilo čudnim.
“Gle, stigao je robot!” nasmijao se Andreas, najglasniji u razredu.
“Trebaju mu baterije!” ubacio se Marco.
Niko je izdržao. Nije znao kako se braniti i nije pokušavao. Samo je još niže spustio glavu i pravio se da ne čuje. Ali kod kuće je često sjedio kraj prozora, promatrajući ptice. U njihovom letu pronalazio je mir koji mu je nedostajao među ljudima.
U proljeće je razred otišao u stari lokalni povijesni muzej. Učiteljica, gospođa Kramer, jedva je uspijevala pratiti bučnu gomilu tinejdžera. Djeca su jurila hodnicima, klikala telefonima, gurala se.
Niko je hodao straga. Nije fotografirao niti se šalio, već je pažljivo proučavao uzorke na podu i pukotine u zidovima.
“Hej, što radiš?” Andreas ga je lagano gurnuo.
“Pusti ga na miru”, učitelj mu je odmahnuo rukom, ali bez puno truda.
Dok je grupa ulazila u dvoranu drevne arhitekture, Niko je iznenada stao. Podigao je pogled i primijetio da je jedna od drvenih greda ispod stropa napukla. Jedva se držala, a iz nje je dopirao tanak škripavi zvuk, gotovo nečujan u buci.
Niko se ukočio. Jeza mu je prošla kroz prsa.
“Ne možete tamo ući”, šapnuo je.
Ali nitko ga nije čuo.
Naglo je prišao gospođi Kramer i povukao je za rukav.
“Podiži pogled”, rekao je Niko.
Učitelj je iznenađeno podigao pogled, ali nije ništa primijetio.
“U redu je, Niko. Pridruži se ostalima.”
U tom trenutku, nekoliko djece, smijući se, počelo je skakati jedno na drugo točno ispod opasne grede. Niko je pojurio prema njima, mašući rukama, pokušavajući viknuti preko buke:
“Odlazi! Opasno je!”
“Oh, pogledajte, Niko ima nešto!” nasmijao se Marco. “Možda je vidio duha!”
Smijeh je nadglasao njegove riječi. Ali Niko nije odustao. Zgrabio je ruku najbližeg kolege iz razreda i povukao ga u stranu.
I onda se to dogodilo.
Škripanje je postajalo sve glasnije, a već sljedećeg trenutka greda je popustila uz zaglušujući tresak. Pala je točno tamo gdje su djeca stajala prije sekundu. Podigao se oblak prašine, a krhotine drveta raspršile su se po podu.
Mrtvoljna tišina pala je nad sobu.
Učitelj je problijedio i pojurio provjeriti je li tko ozlijeđen. Ali zahvaljujući Niku, djeca su imala vremena odmaknuti se. Nitko nije ozlijeđen.
Djeca su ga gledala širom otvorenih očiju. Andreas, koji se najviše smijao, šapnuo je:
“Da nije bilo njega… bili bismo…”
Dok ih je autobus vraćao u školu, u razredu je vladala tišina. Nitko se nije šalio, nitko nije zadirkivao. Svi su krišom pogledali Nika.
Učiteljica mu je stavila ruku na rame:
“Spasio si nas sve. Hvala ti.”
Niko je spustio pogled i ništa nije rekao. Jednostavno je ponovno pogledao u svoju bilježnicu, gdje je crtao most preko rijeke.
Sljedećeg dana u školi, njegovi kolege iz razreda više se nisu smijali. Dok je Niko prolazio, Marco je nespretno rekao:
“Hej… hvala ti.” Istina.
Za Nika, ove su riječi značile više nego što je mogao priznati. Nije se nasmiješio, nije rekao “molim te”. Ali te večeri kod kuće, gledajući kroz prozor ptice kako lete, prvi put nakon dugo vremena osjetio je: više nije bio sasvim stranac.
