Margaret je oduvijek bila pedantna osoba. Svoju kuću na periferiji mirnog europskog gradića održavala je besprijekorno čistom: blistavu kuhinju, uredan vrt, a posebno kupaonicu – svoj mali hram udobnosti i reda. Bijele pločice, mirisne svijeće, mekani ručnici. Svaki dan počinjao je vrućim tušem i upravo se tu oporavljala nakon teškog dana.
Ali jednog jutra, dok se Margaret saginjala da obriše pod, pogled joj je pao na dugu tamnu kosu. Ukočila se. Takva kosa jednostavno nije mogla postojati u njihovoj obitelji: Margaret je sama imala lagani bob, njezin suprug Victor imao je kratku, gotovo ćelavu frizuru, a njezin sin Leon bio je plavokosi tinejdžer. Ova kosa, međutim, bila je gusta, duga i crna kao ugljen.
Spremila je nalaz, ali sljedeći dan se dogodilo isto. I dan nakon toga, opet. Ponekad jedna dlaka, ponekad nekoliko, mokrih, kao da je netko upravo izašao iz tuša.
Margaret je pokušala uvjeriti samu sebe da je to slučajnost. Ali njezina je tjeskoba rasla. Primijetila je da je ogledalo ujutro malo zamagljeno, iako nitko nije uključio tuš. Ručnik je možda visio malo drugačije nego što ga je ostavila. I jedne noći jasno je čula zvuk kapanja vode u kupaonici – ali sve su slavine bile čvrsto zatvorene.
“Victore, pogledaj!” doviknula je mužu, pokazujući na pramen kose. “To nije naš!”
On je samo odmahnuo rukom:
“Samo si umoran, dragi. Možda si ga slučajno unio na odjeću. Zašto si toliko zabrinut?”
Ali Margaret je imala osjećaj da to nije slučajnost.
Jedne večeri, nakon što je Leona stavila u krevet, odlučila je provjeriti. Temeljito je očistila kupaonicu, zaključala vrata i legla. A ujutro, kada je otvorila vrata, gotovo je vrisnula: odmah pored odvoda ležao je cijeli pramen duge crne kose.
Srce joj je tako snažno lupalo da je osjećala kao da će izletjeti. Skupila je kosu u vrećicu i sakrila je.
Sljedećeg dana, Margaret je otišla posjetiti svoju prijateljicu Sophie, koja je radila u laboratoriju.
„Molim te, provjeri“, rekla je, pružajući joj paket.
Nekoliko dana kasnije, Sophie je nazvala. Glas joj je bio napet.
„Margaret… kosa pripada ženi otprilike tvojih godina. A najčudnije je to što genetska analiza pokazuje djelomično podudaranje. Pripada tvojoj bliskoj rođakinji.“
„Nemam sestru!“, rekla je Margaret čvrsto.
Ali uznemirujuće misli već su joj jurile glavom. Iste večeri otišla je posjetiti svoju majku Helenu. Žena je isprva sve poricala, ali kad je ugledala vrećicu kose, odjednom je briznula u plač.
„Kćeri… Trebala sam ti odavno reći“, rekla je Helena. „Stvarno si imala sestru blizanku. Ali liječnici su rekli da je umrla na porodu.“ Vjerovala sam… i cijeli sam život pokušavala zaboraviti.
Margaret je sjedila zapanjeno. Ako je njezina sestra živa… onda je ona ostavljala tragove? Ali zašto se ona stalno pojavljivala u njihovoj kući?
Te noći Margaret dugo nije mogla spavati. Činilo se kao da je netko u kući. Čula je korake, jedva primjetno šuštanje iza zida. U tri ujutro iznenada je ugledala slabo svjetlo koje je dolazilo iz kupaonice. Ustala je i otišla tamo.
Vrata su bila malo otvorena. Unutra je vladala tišina. Ali ogledalo je bilo prekriveno tankom izmaglicom, a na njemu su se pojavile riječi, kao da su napisane prstom:
“Blizu sam.”
Margaret se ukočila, dah joj je zastao u grlu. U tom trenutku, u hodniku iza nje zaškripala je podna daska. Naglo se okrenula – ali nikoga nije bilo.
Od tada joj se kosa počela pojavljivati sve rjeđe, ponekad samo jedan tanki pramen. Ali Margaret se više nikada nije osjećala usamljeno. Znala je: negdje u blizini, u njezinoj kući, postoji netko za koga cijeli život nije znala.
