Elizabeth i Margot bile su prijateljice od djetinjstva. Odrasle su u istoj ulici, zajedno su išle u školu, a zatim i na sveučilište. Njihove su se obitelji poznavale i uvijek su zajedno slavile blagdane i rođendane. Činilo se kao da ništa ne može prekinuti tu vezu.
No, postupno se nešto promijenilo. Isprva su to bile sitnice: povremeni pozivi, rezervirani osmijesi. Zatim, oštri pogledi i izostavljanja. Nitko nije razumio što se dogodilo među njima, čak ni njihovi muževi i roditelji.
Prekid se dogodio iznenada. Na obiteljskoj večeri, gdje su se okupile obje obitelji, jedan je detalj postao kap koja je prelila čašu. Elizabeth je primijetila kako Margot pretjerano pažljivo namješta bratovu kravatu. Bila je to samo nevina gesta, ali u Elizabethinim očima činila se kao izdaja.
Svađa se odmah rasplamsala. Oživjele su stare pritužbe: čija djeca bolje napreduju u školi, tko češće pomaže roditeljima, tko oduzima “sreću drugoj osobi”. Njihove riječi zvučale su kao udarci i obje su se obitelji našle upletene u ovaj sukob.
Prošli su mjeseci. Dvije prijateljice su prestale komunicirati, a njihove obitelji kao da su podijelile ulicu na dva dijela. Djeca se više nisu igrala zajedno, muževi su prestali pozdravljati jedni druge. Čak i za blagdane, susjedi su osjećali napetost.
Jedne zime, u gradu je nestalo struje. Svi su se okupili u dvorištu kako bi zapalili vatru i ugrijali se. Elizabeth i Margot su se slučajno srele kraj vatre. Šutjele su, nisu se gledale. Ali njihova djeca su stajala u blizini, dijeleći čokoladice kao da se ništa nije dogodilo.
U tom trenutku, obje su žene shvatile: njihov osobni ponos uništio je ne samo njihovo prijateljstvo, već i utjehu koju su zajedno izgradile.
Nisu se usmeno ispričale. Jednostavno su stavile ruke jedna drugoj na ramena, a djeca su se tiho nasmiješila.
Obitelji više nikada nisu bile iste. Ali ponekad je dovoljna mala gesta da se podsjetimo: najdragocjenije nisu svađe, već oni koji su nam bliski.
