Sanjali su o ovome još od studentskih dana: ostaviti sve iza sebe i krenuti na veliko putovanje – bez planova, samo cesta i sloboda. Godinama kasnije, konačno su donijeli odluku. Njih petero krenulo je: Thomas, duša društva i vječni šaljivdžija; Clara, koja je voljela sve fotografirati; Adrien, pouzdan vozač; Mireille, koja je uvijek vidjela mistične znakove; i Lucas, najrazboritiji i najoprezniji od svih.
Njihov stari kombi krenuo je rano ujutro. Prvih nekoliko dana bilo je čarobno: pjesme uz gitaru, fotografije na pozadini polja i rijeka, hrana na sajmovima, slučajni razgovori s mještanima. Osjećali su se kao da im svijet pripada.
Ali kušnje su počele treće noći.
Kombi se zaustavio usred šume. Nije bilo signala, nije bilo automobila u blizini. Odlučili su prenoćiti upravo tamo u kolibi. Kako su sati prolazili ponoć, tišinu je prekinuo zvuk koraka. Netko je polako obilazio njihov kombi. Adrien je šapnuo da je to životinja, ali Clara je užasnuto zurila kroz prozor.
„Tamo je čovjek…“ prošaptala je.
Sljedećeg jutra stigli su do najbližeg sela. Starac kojem su se obratili za pomoć ozbiljno je rekao:
„Bolje je ne prenoćiti ovdje. Šume su čudne, ljudi nestaju.“
Smijeh i vedrina postupno su nestajali. Četvrtog dana put ih je doveo do napuštene tvornice. Mireille je s poda podigla lutku bez očiju:
„To je znak“, rekla je.
Svaki novi dan donosio je prepreke: pljusak koji je poplavio cestu; most koji se srušio pred njihovim očima; čovjeka u dugom kaputu koji se pojavljivao i nestajao uz cestu.
Ali najstrašnije je bilo nešto drugo – među prijateljima su se počeli pojavljivati razdori. Thomasa je iritirala svaka sitnica, Clara je optuživala Adriena da ih vodi „u krivom smjeru“, Lucas se trudio ostati miran, ali glas mu se smirio. A Mireille je ostala šutljiva, gledajući kroz prozor, kao da je znala nešto što drugi nisu mogli.
Posljednje noći zaustavili su se uz jezero. Mjesec se odražavao u vodi, vatra je pucketala, a njih petero sjedilo je okolo, oklijevajući progovoriti. A onda je Adrien iznenada tiho rekao:
„Razumijete li da ne biramo put? Nas vode.“
Sljedećeg jutra, motor kombija se sam upalio – iako je starac inzistirao da je vozilo „mrtvo“. Prijatelji su nastavili voziti… i nekoliko sati kasnije našli su se na ulazu u vlastiti grad. Cijelo putovanje bio je puni krug.
Ali najgore ih je čekalo kod kuće. Svi su imali nove stvari: Clara je imala lutku bez očiju na svom stolu, Thomas je imao tuđu jaknu, Adrien je imao kartu s crvenim križevima, Mireille je imala fotografiju kraj vatre s njihovim licima, ali izmijenjenu. A Lucas… Lucas je pronašao petu šalicu na kuhinjskom stolu u svom stanu. Definitivno je nikada nisu povjerovali.
