Obitelj Müller kupila je papigu iz zabave. Prekrasna zelena afrička siva papiga brzo se smjestila u kuću i u roku od nekoliko tjedana veselo je ponavljala: “Bok!”, “Daj mi sjeme!”, “Dobar dečko!” Djeca su se smijala, a roditelji radovali – ptica im je uljepšala svakodnevicu.
Ali jedne večeri, papiga je izgovorila frazu koja je svima poslala trnce niz kralježnicu:
“Sakrila sam se u zid.”
Svi su razmijenili poglede. Nitko u kućanstvu nikada nije rekao tako nešto.
Sljedećeg dana, papiga je nastavila. Prvo: “Ne otvaraj vrata.” Zatim: “Dolaze.”
“Jesi li sigurna da ga nisi naučila?” Klara je strogo upitala muža.
“Ne, i ne može sam izmišljati stvari!” slegnuo je ramenima.
Ali ptica je to ponavljala sve češće i češće. Ponekad usred noći. Njezin hrapav glas odjekivao je u tami hodnika:
— “Pomozi mi…”
Obitelj je odlučila provjeriti bilješke starog vlasnika. Ispostavilo se da je papiga došla od starijeg kolekcionara koji je umro prije nekoliko godina.
Kad je susjeda to saznala, problijedila je:
— “Kažu da mu je nećak nestao. Dječak je nestao upravo u ovoj kući. Nikada nije pronađen.”
Od tada je ptica živjela sa starcem… i mogla je ponoviti ono što je tada čula.
Trećeg tjedna papiga je posebno glasno vrištala:
— “U podrumu sam! Ovdje sam!”
Müllerovi su se odlučili. Sišli su dolje, odmaknuli neke stare sanduke i otkrili… mali drveni otvor. Unutra je bio prazan i prašnjav, ali na zidu su ugljenom bile urezane riječi: “Znao sam da će netko čuti.”
Kad su se popeli gore, papiga je šutio. Samo ih je gledao inteligentnim očima i tiho šapnuo:
“Hvala vam.”
Od tada više nije izgovorio ni riječi.
