Od djetinjstva, Lisa je imala čudnu sklonost prema životinjama. Dok su druga djeca molila roditelje za mačića ili štene, ona je sanjala o zmiji. Vjerovala je da su ta stvorenja tajanstvena, mudra, kao da znaju više od ljudi. Roditelji su je odbacili: “Kakva zmija? Luda si!” Ali jednog dana, njezin otac je slučajno vidio oglas: prijatelj je prodavao mladog pitona.
I Lisa je pobijedila. U kuću je ušao kućni ljubimac kojeg je djevojčica nazvala Sam.
U početku su njezini roditelji bili užasnuti. Ogroman terarij zauzimao je pola sobe, a sam Sam je vrlo brzo rastao. Ali Lisa se brinula za njega s takvom nježnošću da se nitko nije usudio oduzeti joj prijatelja. Hranila ga je, prala čaše i razgovarala s njim kao da je živa osoba.
Kasnije se dogodilo najčudnije: Lisa je počela voditi zmiju u krevet. Njezini su se roditelji isprva svađali, ali su onda odustali. Zmija je bila tiha, mirna, čak i nježna – ako se takvo stvorenje može tako nazvati. Lisa bi zaspala sklupčana uz njegove hladne ljuske i rekla prijateljima u školi:
“Imam najboljeg prijatelja i on me nikada neće izdati.”
Susjedi su samo odmahivali glavama. “Ovo nije normalno”, šaptali su. “Jednog dana će loše završiti…” Ali Lisa je i dalje vjerovala da ima posebnu vezu sa Samom.
Prolazile su godine. Piton je izrastao u ogromnu zmiju, dugu preko dva metra. Ponekad bi se roditelji probudili noću i zavirivali u kćerinu sobu. Scena se uvijek ponavljala: djevojčica bi spavala, a zmija se ispružila pokraj nje – glava na njezinom licu, rep na nogama. Činilo se kao da mjeri njezinu visinu.
“Strašno je”, tiho bi rekao otac.
“Ali on je voli”, odgovorila bi majka.
I samo bi Lisa, smijući se, inzistirala:
“On je uvijek sa mnom, štiti me.”
Jednog dana primijetili su da je piton prestao jesti. Prije bi progutao zeca ili kokoš u sekundama, ali sada bi odbijao hranu tjednima. Lisa je bila zabrinuta: mazila ga je, šaptala mu, molila ga za hranu. Ali Sam se samo ispružio pokraj nje, tiho, nepomično, kao da nešto čeka.
Roditelji su se uznemirili i odveli su zmiju veterinaru. Liječnik je pažljivo pregledao životinju, postavljajući pitanja: gdje živi, kako spava, što jede, ima li kakvih promjena u ponašanju. Tada mu je lice odjednom postalo ozbiljno.
“Slušajte”, rekao je roditeljima, “morate odmah izolirati dijete od ove zmije.”
“Ali on je nikada nije dodirnuo!” prosvjedovala je majka. “On je kao kućni ljubimac…”
Liječnik je teško uzdahnuo:
“Upravo je to alarmantno. Zmija nije prestala jesti jer je bolesna. Isteže se pokraj vaše kćeri, mjeri njezin rast i održava glad kako bi napravila mjesta. Sprema se progutati je cijelu jednog dana.”
Majka je problijedila. Otac isprva nije vjerovao:
“Šališ se?”
“Bez šale”, hladno je odgovorio liječnik. „Vidjela sam ovakve slučajeve. To je instinkt. Igraš se vatrom.“
Kad su se vratili kući, Lisini roditelji su joj prvi put zabranili da spava sa zmijom. Djevojčica je vrištala da sve izmišljaju, da joj prijateljica nikada neće nauditi. Plakala je, molila, pa čak i pokušavala se noću prišuljati do terarija.
Ali strah njezinih roditelja bio je jači. Terarij je premješten u garažu, a obitelj je počela tražiti mjesto gdje će dati svog opasnog ljubimca.
Lisa se povukla. U školi su joj ljudi počeli šaptati: „Ona djevojka sa zmijom, ona koja ju je htjela pojesti…“ Osjećala se izdano, kao da joj je jedini prijatelj oduzet.
Ali noću je imala čudne snove. Zamišljala je sebe kako ponovno leži pored Sama, a on je gleda ravno u oči. U tim snovima nije bilo straha – samo čudan osjećaj topline i povezanosti koja se nije mogla prekinuti.
Susjedi su dugo raspravljali o ovoj priči. Neki su vjerovali da su roditelji sve shvatili na vrijeme i spasili svoje dijete. Drugi su inzistirali: “Ma daj! Nikad je ne bi ni taknuo. To je samo strašna priča.”
I Lisa je odrasla. Više nije držala zmije. Ali svaki put kad bi vidjela pitona u zoološkom vrtu, u njezinu srcu bi se pojavio poznati osjećaj – mješavina straha i čežnje.
I samo je ona znala: negdje duboko u sebi, još uvijek joj je nedostajalo noći kada je stvorenje kojem je vjerovala više od ikoga drugog tiho disalo pokraj nje.
