Maria nikada nije imala velikog psa. Živjela je sama, a svi prijatelji su joj savjetovali da nabavi njemačkog ovčara ili barem labradora za zaštitu. Ali srce joj je govorilo drugačije: odabrala je sićušno štene s bijelim krznom, pahuljastim ušima i dobrim očima. Dala mu je ime Bruno.
„Što ćeš s njim?“ smijali su se susjedi. „Više izgleda kao igračka nego kao pas čuvar. Ne bi preplašio ni mačku s prozorske daske!“
Maria se samo nasmiješila. Znala je da je Bruno poseban. Uvijek je osjećao njezino raspoloženje, trčeći do nje ako bi plakala i radosno mašući repom kad bi se smijala.
Šest mjeseci kasnije, Maria i njezini prijatelji otišli su u safari park. Tamo se moglo voziti u posebnim džipovima i promatrati životinje gotovo u divljini. Povela je Bruna sa sobom, misleći da će štene samo spavati u njezinom krilu.
Ali sve je pošlo po zlu.
Kad se grupa zaustavila blizu šikare akacija kako bi promatrala antilopu, odjednom se začuo zastrašujući urlik. Ogroman lav – gospodar ovih zemalja – izronio je iz grmlja. Osoblje parka vikalo je, upozoravajući sve da ostanu u automobilu. Ali u tom trenutku, Bruno se izvukao iz Marijinog naručja i skočio na tlo.
Maria je vrisnula, srce joj je potonulo: njezino malo štene bilo je točno ispred kralja zvijeri.
Lav je napravio nekoliko koraka naprijed. Griva mu se njihala na vjetru, oči su mu svjetlucale, a rika je probijala tišinu. Svi su očekivali jedno – da će za sekundu skočiti na štene.
Maria je pokrila lice rukama, ne mogavši podnijeti prizor.
I odjednom – začuo se glasan, očajan lavež. Bruno je podigao glavu i progovorio svojim visokim štenećim glasom. Nije trčao niti podvio rep među noge; umjesto toga, skočio je na mjestu, kao da izaziva ogromnu zvijer.
Gomila u džipovima se ukočila. Lav se zaustavio. Njegove su se oči susrele sa štenećim. Činilo se kao da je svijet u tom trenutku stao: ogroman grabežljivac i sićušni zaštitnik.
Sekundu… dvije… Lav je polako napravio korak unatrag. Zatim još jedan. Njegova rika pretvorila se u režanje, i konačno se okrenuo i povukao natrag u grmlje.
Svi su uzdahnuli. Radnici parka razmijenili su poglede, ne vjerujući svojim očima. Maria je podigla Bruna i privila ga na prsa. Ruke su joj drhtale, suze su joj se slijevale niz obraze, a srce joj je lupalo kao da će pući.
Tog dana, svi su tamo shvatili jednu jednostavnu stvar: hrabrost se ne mjeri veličinom tijela, već snagom srca.
I malo štene Bruno postao je legenda safari parka.
