Tog dana, Victor, beskućnik, lutao je ulicom tijekom dana. Sunce je žarilo, pločnik je bio vruć, a ljudi su prolazili, ne primjećujući ga. Odjeća mu je bila otrcana, a nosio je samo staru torbu.
I odjednom, uz cestu, primijetio je kožni novčanik. Iznošen, ali skup. Victor ga je podigao i odmah osjetio težinu. Srce mu je počelo brže kucati – unutra su bile stotine dolara. Sjeo je na klupu, obasjan suncem, i pažljivo otvorio nalaz. Računi, kreditne kartice, posjetnice… i vozačka dozvola.
Fotografija je prikazivala uglednog čovjeka u skupom odijelu. Sudeći po svemu, vlasnik je očito bio bogat.
Victor se osvrnuo. Nitko nije vidio nalaz. I sinula mu je misao: “Ovaj novac će mi trajati mjesecima. Hrana, sklonište… Nitko neće ni znati.”
Ali zatvorio je novčanik i duboko uzdahnuo. Negdje u njegovom sjećanju, izronile su majčine riječi, izgovorene prije mnogo godina: “Iskrenost se testira kada nitko ne gleda.”
Sljedećeg dana, Victor, skupivši snagu, otišao je na adresu navedenu na njegovoj posjetnici. Staklena zgrada tvrtke svjetlucala je pred njim, odražavajući sunce. Unutra je sve izgledalo strano: mramorni hodnik, zaštitari, tajnica iza pulta. Victor se osjećao neugodno u svojoj otrcanoj odjeći.
Nekoliko minuta kasnije, čovjek s fotografije ušao je u sobu. Strog, samouvjeren, s teškim pogledom. Victor mu je pružio novčanik.
Sve je utihnulo. Čovjek je otvorio novčanik, prebrojao novac i dugo zurio. Zatim je podigao pogled:
“Bio sam siguran da ga nitko neće vratiti”, hladno je rekao. “Deseci ljudi su ga pokupili tijekom mjesec dana. Niti jedan se nije vratio.”
Victor je spustio glavu.
“Jednostavno sam učinio ono što sam smatrao ispravnim”, tiho je odgovorio.
Čovjek je zastao, a zatim kimnuo svom asistentu. Izašao je s fasciklom i papirima.
„Novac je bio test. Ti si prvi koji ga prolazi“, rekao je vlasnik tvrtke. Dodao je: „Reci mi, tražiš li posao?“
Za Victora su te riječi postale vrata u novi život. Prvo je dobio mjesto u studentskom domu tvrtke i jednostavnu poziciju uredskog asistenta. Zatim je počeo učiti nove vještine, drugačije se odijevati i ponovno se osjećati dijelom društva.
Prošli su mjeseci. Kosa mu je ošišana, lice mu je dobilo samopouzdanje, na rukama su mu se pojavile žuljevi od posla. Ljudi koji su prije prolazili sada su ga pozdravljali. Ponovno je počeo pisati pisma sestri, koju nije vidio godinama, i jednog dana ju je pozvao u kafić – sada kao čovjek s poslom, krovom nad glavom i planovima za budućnost.
Više nije spavao na klupama niti skupljao kusur u metrou. Novčanik koji je vratio promijenio mu je sudbinu.
I cijeli ovaj novi život započeo je jednom odlukom: ne uzimati ono što pripada nekome drugome.
I tako se, jednog sunčanog dana, pošten čin beskućnika pretvorio u priliku koja mu je dala drugi vjetar.
