U malom gradu svi su poznavali Mihaila. Njegova silueta bila je vidljiva izdaleka: visok, masivan i pretežak, težak preko dvjesto kilograma. Privlačio je poglede na ulicama, čuo šaputanja u trgovinama i imao je problema s pronalaženjem mjesta u autobusu. Mnogi su ga vidjeli samo kao predmet ismijavanja.
Ali malo tko je znao kako se osjećao u sebi. Mihail se od djetinjstva sramio svog tijela. U školi je mrzio satove tjelesnog odgoja, gdje je svaki skok bio popraćen smijehom kolega iz razreda. Posebno se bojao vode. Pokušaji da nauči plivati završili su panikom i neuspjehom: činilo se da njegovo teško tijelo odmah tone.
Od tada je izbjegavao rijeke i jezera, sjedeći na obalama dok su mu prijatelji ronili i prskali se. Pravio se da ga nije briga. Ali u sebi je prebivao strah – i uvjerenje da “nije stvoren za vodu”.
Sve se promijenilo jednog vrućeg srpanjskog dana.
Nakon noćne kiše, rijeka je postala uzburkana, njezina struja brza. Ljudi su se i dalje odmarali na obali. Djeca su se smijala, klizila niz liticu i prskala okolo. Roditelji su sjedili na travi, čavrljali i promatrali krajičkom oka. I Mihail je bio tamo – često je dolazio samo sjesti na klupu uz rijeku, samo da osjeti dio ovog života.
I odjednom, vrisak je sve prekinuo.
Jedan dječak pao je s litice ravno u rijeku. Struja ga je uhvatila i zavrtjela poput iverja. Ponovno je vrisnuo, gušeći se, ruke su mu bespomoćno pružale prema gore.
Gomila na obali je vrištala. Žene su jurile prema vodi, muškarci su pokušavali pronaći štap ili uže. Ali sekunde su prolazile, a dječaka je nosilo sve dalje i dalje.
A onda se Mihail uspravio.
Isti Mihail kojeg su uvijek zadirkivali, gledali s visoka. Polako, ali odlučno je krenuo prema obali. Ljudi su bili zapanjeni. “Kamo ide?! Utopit će se!” netko je viknuo. Ali Mihail je već trčao.
Skočio je u rijeku.
Hladna voda ga je udarila u prsa, a dah mu je zastao. Panika ga je preplavila i tijelo mu je odmah povuklo prema dolje. Nije znao kako pravilno veslati; pokreti su mu bili kaotični. Voda ga je šibala po licu i gušio se. Ali samo mu je jedna misao odjekivala u glavi: “Moram uhvatiti dječaka.”
Gomila na obali vikala je, netko je plakao. Ali Mihail je čuo samo huk vode i vlastito srce. Lupalo je tako snažno da se činilo kao da će izletjeti.
I odjednom, njegovi su prsti uhvatili nešto malo i sklisko. Dječju ruku.
Mihail ju je čvrsto stisnuo. Struja ih je pokušavala razdvojiti, oboje ih povući dolje. Režao je od napora, kidao valove i posljednjim snagama gurao dječaka naprijed. Njegovo vlastito tijelo, teško i nezgrapno, odjednom je postalo sidro – pomagalo mu je da ostane blizu površine.
Dugi konop već je bio rastegnut do obale. Muškarci su prvo izvukli dječaka, a zatim Mihaila. Obojica su ležali na pijesku, kašljući, hvatajući zrak.
Na trenutak je zavladala tišina.
A onda je gomila prasnula u pljesak. Ljudi su gledali Mihaila drugačijim očima. Netko tko je cijeli život smatran slabim učinio je ono što se nitko nije usudio.
Kasnije su liječnici rekli: upravo mu je težina pomogla da ostane na površini i spriječi struju da odnese dječaka. Ono što mu se cijeli život činilo prokletstvom postalo je njegova snaga.
Od tog dana nadalje, Mihail se promijenio. Počeo je vježbati, izgubio je malo kilograma, ali najvažnije, prestao se skrivati od ljudi. Sada su ga poštovali. I u njegovim se očima pojavilo svjetlo koje nikada prije nije bilo.
I svaki put kad bi se grad sjetio tog dana, govorili su istu stvar:
“Bojao se vode.” Ali u ključnom trenutku, on je bio taj koji je skočio u rijeku i spasio tuđe dijete.
