U malom selu na sjeveru Europe život je tekao tiho i odmjereno. Ljudi su se poznavali generacijama, gotovo da nije bilo stranaca, a svaki zvuk na ulici bio je odmah prepoznatljiv. Ali jednog dana, među mještanima se pojavila nova misterija.
Svake večeri, točno u zalazak sunca, konj bi došao do napuštene kuće starog farmera Petra. Izašao bi iz šume, polako hodao kamenom stazom i zaustavio se na vratima. Nekoliko minuta bi koračao dvorištem, lupajući kopitom o tlo, i pognute glave čekao.
Kuća je stajala prazna deset godina. Petar je iznenada umro, nije imao djece, a njegovi rođaci su se odavno odselili. Od tada su prozori bili zarasli u paučinu, vrata su bila iskrivljena, a vrt je postao korov. Nitko nije tamo išao – podsjetnik na čovjeka kojeg su svi poštovali bio je previše tužan.
U početku su stanovnici mislili da je konj jednostavno pobjegao s pašnjaka. Nekoliko puta je uhvaćen i vraćen. Ali sljedeće večeri, vratio se na vrata. Ponovno je čekala.
„To je Petrov konj“, šapnula je stara Marta, koja se sjećala farmera kao mladića. „Vraća se tamo gdje je bio njegov gospodar.“
Ljudi su slegnuli ramenima, ali njihova je tjeskoba rasla.
Djeca su se počela bojati prolaziti pokraj kuće nakon zalaska sunca. Rekla su da noću mogu čuti topot kopita točno ispod prozora, čak i kada konj nije bio vidljiv. Netko je tvrdio da je vidio životinju kako spušta glavu prema vratima, kao da čeka da se otvore.
Jedne večeri, djevojka po imenu Lena usudila se prići bliže. U rukama je držala svjetiljku, srce joj je lupalo. Konj je stajao na trijemu, gledajući ravno u vrata. Vjetar mu je mrsio grivu, a oči su mu odražavale svjetlost svjetiljke.
Lena je oprezno provirila kroz prozor. Sve unutra bilo je prekriveno prašinom. Zdjela za hranu stajala je na stolu, prazna i suha. A na zidu je visjela stara orma koju je Peter koristio svaki dan.
Upravo se na ta vrata konj vraćao iznova i iznova. Čekao je svog vlasnika.
Mještani su prestali pokušavati odnijeti ga. Seljani su donosili sijeno i vodu, ali životinja je uvijek ostajala u Petrovoj kući.
Prolazili su mjeseci. Zimi, po snijegu i hladnoći, i dalje je dolazila. U proljeće je opet stajala na vratima, lupala kopitom i zurila u vrata.
Ljudi su se navikli na to, ali svaki put kad bi prošli, osjećali su čudan osjećaj. Činilo se kao da sam Petar, zajedno s konjem, ne napušta svoj dom.
I u tišini sela, navečer, odjekivao je upravo taj zvuk – šuplji, usamljeni topot kopita.
Zvuk koji je najviše nalikovao iščekivanju.
