Anna je uvijek smatrala svog psa, Lunu, samo društvom. Petogodišnji njemački ovčar, inteligentnih očiju i blage naravi, bio je uz nju svaki dan: sastajao se s njom nakon posla, pratio je u park i ležao uz njezin krevet noću. Luna se činila kao običan pas, odan i privržen.
Ali te noći sve se promijenilo.
Anna se probudila u mraku kada je osjetila da je netko gura. Vruć dah, šapa koja joj grebe rame. Otvorila je oči i vidjela Lunu kako nervozno korača između kreveta i vrata. Isprva je Anna pomislila da pas želi izaći van. Ali onda je osjetila miris.
Mršav, oštar. Dim.
Uspravno se sjela i s užasom shvatila da joj zrak već puni pluća. Narančasto treperenje bilo je vidljivo u hodniku. Plamenovi su zahvatili kuhinju i uzdizali se do stropa.
Anna je pojurila prema izlazu, ali panika i gusti dim zbunili su je. Vidljivost je bila gotovo nikakva; vrata su se činila kao da nestaju u tami. Zakašljala se, izgubila ravnotežu i pala na pod.
A onda je Luna učinila nešto što Anna nikada neće zaboraviti.
Pas se vratio, zgrabio Annu za rukav pidžame i počeo vući. Isprva je mislila da Luna jednostavno paničari. Ali Luna se zaustavila, pričekala da se Anna digne, a zatim ju je ponovno povukla naprijed.
Anna, oslabljena dimom, jedva je mogla hodati, ali Luna je nije pustila. Svaki trenutak, kada se činilo da su izgubljene u plamenu, pas je pronalazio put. Uši su joj bile spljoštene, rep podvijen među nogama, ali odlučnost u očima nije ostavljala sumnju: znala je kamo voditi.
Stigle su do ulaznih vrata. Luna je stajala točno ispred njih, vukući kvaku šapama, grebući dok Anna, skupivši posljednju snagu, nije okrenula bravu. Udarac hladnog zraka udario ju je u lice.
Istrčale su van i tek tada je Anna čula vriske susjeda i zvuk sirena. Kuća je gorjela.
Kad su vatrogasci ugasili plamen, Anna je sjedila na tlu, drhteći, dok je Luna ležala pored nje, s njuškom u krilu. Krzno joj je bilo oprljeno, šape su joj bile spaljene, ali pas je šutio, samo je teško disao.
„Izvukla me“, ponovila je Anna svima koji su je pokušali ispitati. „Znala je kamo treba ići.“
Veterinar je rekao da je Luna opečena, ali da će preživjeti. Anna je ostala uz nju u klinici, osjećajući da ovom psu duguje sve.
Nekoliko dana kasnije, inspektori su izvijestili o svojim nalazima. Požar je započeo u kuhinji zbog neispravnog ožičenja. Ali dodali su još jedan detalj koji je Anni oduzeo dah.
„Da te pas nije odveo ravno do vrata, ne bi stigla na vrijeme“, rekao je jedan od vatrogasaca. „Zanimljivo je što smo pronašli: blizu izlaza bila je pala stolica koja je blokirala prolaz. Pas ju je vjerojatno prvo uklonio – otisci šapa još su uvijek bili u tkanini.“
Anna se ukočila. Sjetila se kako je Luna trčala naprijed-natrag dok se ona bacakala u dimu. Pas ju nije samo izveo – ona je raščistila put.
I tek tada je Anni sinulo: Luna nije bila “samo družica”. Te noći postala je njezin anđeo čuvar.
Ova je priča postala podsjetnik za Annu i sve koji su je čuli: ponekad najveći junaci žive tik uz nas, a imaju četiri šape i odano srce.
