Sergej, taksist, godinama se vozio gradom, poznavajući svaku ulicu, svaki kutak. Njegov automobil postao je drugi dom, a putnici dio beskrajnog niza priča. Tog dana sve je počelo kao i obično: jarko sunce odražavalo se u staklenim prozorima, ljudi su žurili, grad je brujao svojim uobičajenim danom.
Uzeo je taksi ispred sveučilišne knjižnice. Djevojka od dvadesetak godina prišla je automobilu noseći ruksak. Imala je dugu kosu, ozbiljan pogled i lagani umor u pokretima. Uljudno ga je pozdravila i dala mu adresu. Sergej je, kao i uvijek, kimnuo i uključio taksimetar.
Vožnja je počela tiho. Ali nakon nekoliko minuta, djevojka je progovorila. Glas joj je bio neočekivano poznat. Nije da ga je odmah razumio – radije, nešto duboko u njemu trznulo se. Bio je previše sličan intonacijama koje je čuo prije mnogo godina, u potpuno drugom vremenu.
Sergej je diskretno pogledao svoju suputnicu u retrovizoru. Njezine crte lica… jagodice… čak i navika da grize usnicu kad bi pogledala kroz prozor. Srce mu je potonulo.
Jednom, prije petnaest godina, izgubio je kćer. Nakon razvoda, njegova se supruga preselila u drugi grad, prekinuvši sve veze. Nije imalo smisla pokretati tužbu, a Sergeju je ostala samo fotografija – djevojčica u ružičastoj haljini, smije se na ljuljački.
Odgurnuo je tu misao: “Ne, ne može biti.” Ali što su dalje vozili, to se njegova tjeskoba više pretvarala u sigurnost.
“Oprostite”, rekao je oprezno, “koliko ste dugo u ovom gradu?”
“Cijeli svoj život”, odgovorila je djevojčica, očiju uprtih u cestu vani. “Iako se ne sjećam puno iz svog djetinjstva. Moja majka je rijetko pričala o tome.”
Sergejeve su se ruke tresle na volanu. Progutao je, bojeći se postaviti previše pitanja, ali riječi su mu izašle iz usta:
“Poznajete li svog oca?”
Djevojčica je zašutjela. Zavladala je tišina u kojoj se čulo samo tutnjanje motora i buka ulice vani. Napokon je tiho rekla:
„Mama je uvijek govorila da nas je napustio. Ali ponekad sam mislila da to nije istina.“
Te su riječi pogodile Sergeja poput čekića. Dah mu je zastao u grlu. Sjetio se pisama koja su mu vraćena, poziva na koje nitko nije odgovarao. Nije je napustio – jednostavno je izbrisan iz života svoje kćeri.
Zaustavili su se na njezinoj adresi. Djevojčica je izvadila novac, ali, primijetivši da se taksistici tresu ruke, zaustavila se.
„Jesi li dobro?“
Sergej ju je pogledao i shvatio da više ne može šutjeti. Glas mu je izdajnički drhtao:
„Ti… imaš mali ožiljak iznad obrve. Pala si kad si imala tri godine. Tada sam te držao u naručju i odveo u bolnicu.“
Djevojčica se naglo okrenula. Oči su joj se raširile.
„Kako to znaš?“
Više nije mogao podnijeti. Iz džepa je izvadio svoj pohabani novčanik i izvukao staru, izblijedjelu fotografiju. Prikazivala je djevojčicu u ružičastoj haljini na ljuljački.
„Jer sam to bio ja“, rekao je. „Ja sam tvoj otac.“
Svijet se ukočio. Djevojčica je prislonila ruku na usne, oči su joj se napunile suzama. Godine laži raspale su se u trenutku.
Sunce je obasjalo ulicu, a prolaznici su prolazili, nesvjesni da se u automobilu parkiranom uz cestu odvija priča koja traje cijeli život.
Nije odmah pronašla riječi, ali glas joj je zvučao kao da ih je čekala cijeli život:
„Tata?“
I u tom trenutku, Sergej je shvatio: sve godine boli i praznine vrijedile su ponovno čuti tu riječ.
