Alinino i Igorovo vjenčanje bio je događaj koji su iščekivale ne samo njihove obitelji već i cijeli mali grad. Sunčan dan, dvorana ukrašena cvijećem, gosti u svečanoj odjeći – sve je izgledalo savršeno, ali u zraku se osjećala posebna napetost.
Igor, mladoženja, stigao je u invalidskim kolicima. Prije nekoliko godina, nesreća mu je promijenila život: oštećena kralježnica ga je ostavila bez mogućnosti hodanja. Liječnici su rekli da više nikada neće hodati. Ali Alina je bila tu – djevojka koja ga ne samo da nikada nije napustila, već je postala njegova stijena. Brinula se za njega, podržavala ga i vjerovala u njega.
Za mnoge je to bila priča o ljubavi koja je izdržala najteža iskušenja. Ali za oboje, vjenčanje je bilo nešto više – simbol pobjede nad očajem i patnjom.
Ceremoniju su pratili pljesak i suze. Gosti su šaputali da mladoženja izgleda mirno, ali u njegovim očima se vidjela unutarnja oluja. Držao je Alininu ruku tako čvrsto, kao da se boji pustiti je.
Kada su mladenci razmijenili prstenje, mnogi su već bili u suzama. Ali najvažnije je tek trebalo doći: prvi ples.
Alina je bila nervozna, iako to nije pokazivala. Znala je da će ovaj trenutak biti najdirljiviji, jer su svi očekivali da će se sama vrtjeti, a Igor će sjediti pokraj nje na stolici i držati je za ruku. Ali Igor je šutio. Gledao ju je tako pozorno, kao da se priprema za nešto važno.
Glazba je počela. Gosti su stajali, zadržavajući dah. Dvorana je utonula u potpunu tišinu, osim melodije.
Alina je napravila prvi korak prema svom mužu… i odjednom je čula šuštanje. Gosti su uzdahnuli.
Sve su se oči okrenule prema Igoru. Ruke su mu se uhvatile za naslone stolice, mišići su mu se napeli, lice mu se iskrivilo od napora. Nitko nije razumio što se događa.
Alina se ukočila usred dvorane. Glazba je nastavila svirati, ali svijet je kao da je stao.
A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao.
Igor je ustao. Polako, oklijevajući, kao da se bori protiv nevidljive sile, ustao je na noge i zakoračio prema svojoj nevjesti. Vriskovi su odjekivali dvoranom; neki su počeli glasno plakati, drugi su pokrili usta rukama.
Alina nije mogla vjerovati svojim očima. Pojurila je prema njemu, haljina joj je klizila po podu, ruke su joj se tresle.
Igor je stajao, oslanjajući se na njezino rame, ali je stajao. I napravio je još jedan korak. I još jedan.
Kad su stigli do središta dvorane, glazba je postala glasnija i pred zapanjenim pogledima gostiju, počeli su plesati. Polako, pažljivo, ali su plesali.
Ovo nije bio samo prvi ples. Bilo je to čudo. Čudo snage, vjere i ljubavi.
Kasnije se ispostavilo: Igor je potajno išao na rehabilitaciju. Svaki dan, mjesecima, trenirao je, padao i ponovno se dizao, a da nikome nije rekao. Čak ni Alini. Želio je da ovaj trenutak bude iznenađenje – ne samo za nju, već za sve.
I tog dana, uz zvuk glazbe i pljesak, dokazao je: ljubav te može uzdići.
