Michael Anderson bio je tipičan stanovnik predgrađa. Njegov je život tekao glatko: posao u osiguravajućem društvu, mirne večeri gledajući bejzbol i povremeni roštilj sa susjedima. Živio je sam – prošlo je pet godina od razvoda i usamljenost je postala uobičajena. Ali jednog jutra sve se promijenilo.
Michael je otvorio oči i shvatio da nešto nije u redu. Strop mu je izgledao poznato, ali boja zidova bila je drugačija. Na noćnom ormariću ležala je fotografija njega sa ženom i dvoje djece koje nikada nije upoznao. Majice koje su mu bile prevelike visjele su u ormaru, a u kuhinji je pronašao šalicu s natpisom “Najbolji tata ikad”.
Bio je zbunjen. Srce mu je lupalo, misli su mu jurile. Kako bi se uvjerio da ne luduje, izašao je van. Tamo ga je susjeda, gospođa Brown, pozdravila vedrim osmijehom:
“Dobro jutro, Mike! Danas si rano došao, zar ne?”
Govorila je kao da ga poznaje godinama. Michael je htio prigovoriti, ali riječi su mu zapele u grlu.
Sljedećeg jutra, povijest se ponovila. Probudio se u drugoj kući. Ovaj put bila je to uredna kućica s kaminom i zbirkom knjiga o arhitekturi, iako nikada nije radio u tom području. Ali čak i ovdje, susjedi – ista lica! – ponašali su se kao da je Michael tamo živio cijeli život.
Dani su se stopili u noćnu moru. Svaka nova kuća bila je malo drugačija: drugačija boja zidova, drugačiji namještaj, nove stvari koje su kao da su pripadale njemu, a istovremeno nisu bile njegove. Michael je počeo voditi dnevnik. Bilježio je svaki detalj, sve fotografirao na svom telefonu. Ali svako jutro fotografije su nestajale. Telefon je prikazivao samo poznate stare slike njega samog u njegovom starom domu.
Otišao je liječniku – dr. Clark ga je saslušao i propisao sedativ. Psiholog se samo nasmiješio i rekao: “Michael, to je stres. Živiš u istoj kući; tvoj um se samo igra s tobom.” Čak je i pastor u crkvi sv. Ivana rekao: “Oduvijek si ovdje živio, sine moj. Poznajemo te godinama.”
Michael je ludio. Ponekad bi stajao pred ogledalom i pokušavao uvjeriti sam sebe: “Stvaran sam. Ovo je moj dom. Ne sanjam.” Ali svako jutro sve se mijenjalo.
Jedne noći probudio se uz čudan šuštav zvuk. Netko je stajao u hodniku. Figura mu je bila nejasno poznata… dok nije shvatio: to je bio on sam. Savršena kopija. Dvojnik se nasmiješio i rekao:
“Konačno si shvatio da ništa od ovoga nije bio tvoj izbor.”
Zidovi oko njega počeli su se tresti. Tapete su se počele ljuštiti, kao da se sama stvarnost topi. Namještaj je nestao, zrak se zgusnuo i razbio poput stakla.
“Tko si ti?!” vrisnuo je Michael.
“Ja sam onaj koji si mogao biti. Tko si bio. Tko ćeš postati”, odgovorio je dvojnik, glasom mješavinom desetaka intonacija, kao da nekoliko ljudi govori odjednom.
Michael je osjetio kako ga usisava pukotina koja se otvorila točno u zidu. Stisnuo je oči i vrisnuo.
I ujutro se probudio u novoj spavaćoj sobi. Ovaj put, na zidovima kuće visjele su diplome: “Dr. Michael Anderson. Neurokirurg godine.” Skupa odjeća ležala je u ormaru, a u garaži automobil koji si nije mogao priuštiti za života. Ali ogledalo u hodniku nije otkrivalo njegovo lice. Bio je to čovjek dvadeset godina stariji.
Od tada se Michael svakog jutra budi u novoj kući, s novim životom, novom pričom. Ali susjedi se i dalje smiješe i govore istu stvar:
“Oduvijek si ovdje živio, Mike. Oduvijek.”
