Život u malom gradu tekao je sporo i dosadno. Svi su se poznavali, a o svakoj vijesti raspravljalo se tjednima. Ali jednog dana, neobičan prizor privukao je pozornost stanovnika: pas se pojavio u blizini starog, davno napuštenog bunara.
U početku prolaznici nisu obraćali pažnju. Ali sa svakim danom koji je prolazio postajalo je jasno da to nije bila puka slučajnost. Veliki pastirski pas nikada nije napuštao bunar, ni danju ni noću. Njegovo zavijanje bilo je toliko dugo i jadno da su se čak i najravnodušniji stanovnici počeli trzati na zvukove. U njegovom pogledu nije bilo agresije – samo očaj i tjeskoba.
Ljudi su počeli šaptati. Neki su nagađali da je mačić ili neka druga životinja zaglavljena u bunaru. Drugi su tvrdili da je pas izgubio svoje štence i da ih tamo može osjetiti. A stari ljudi prisjećali su se dugogodišnjih glasina: ovaj se bunar nekoć smatrao “nesvetim” mjestom, zbog čega je zatvoren prije nekoliko desetljeća.
Ali što je pas glasnije zavijao, to je teže bilo ostati ravnodušan. Ubrzo su to primijetila djeca i rekla svojim roditeljima. Te večeri nekoliko muškaraca okupilo se u blizini bunara. Njihovi su se lampioni tresli, iako nitko nije priznao da se boji. Pas je jurio okolo, gledajući čas u muškarce, čas u crne dubine, kao da moli: “Pogledajte!”
Jedan od muškaraca zaronio je i nagnuo se, osvijetlivši unutrašnjost. Vlažni zidovi su se spuštali prema dolje, odražavajući sićušan bljesak. Činilo se kao da se nešto miče na dnu. Svi su se ukočili, osluškujući. I odjednom – tih, jedva čujan zvuk. Nije to bio jauk ili šuštanje. Bio je to glas. Ljudski glas.
Skupivši snagu, stanovnici su pozvali spasioce. Stigli su te noći i započeli spuštanje. Kad su lampioni osvijetlili dno, postalo je jasno: tamo, među ruševinama i krhotinama, ležao je čovjek. Mladić, jedva živ, prekriven prljavštinom i ogrebotinama. Glas mu je bio toliko slab da nitko isprva nije razumio njegove riječi. Ali pas je zavijao tako glasno i postojano da su svi odmah shvatili da je to njegov vlasnik.
Ispostavilo se da je dječak upao nekoliko dana ranije dok je pokušavao pobjeći od kiše u blizini starog bunara. Poskliznuo se i nije mogao izaći. Nitko ne bi znao da njegov vjerni pas nije ostao uz njega. Zavijala je svih tih dana dok konačno nije privukla pažnju ljudi.
Kad su ga izvukli na površinu, dječak je otvorio oči i odmah pružio ruku svom psu. Pas se prilijepio za njega, a mnogima su se oči napunile suzama.
Priča se proširila gradom. Bunar je konačno zatrpan, a pastir je dobio nadimak “čuvar života”. Od tada prolaznici često zastaju na ovom mjestu, svaki put podsjećajući se da je upravo odanost i predanost psa spasila ljudski život.
