Te večeri, u bolnicu je doveden onesviješteni muškarac. Njegovo stanje bilo je teško; liječnici su požurili spojiti opremu, dati lijekove i zabilježiti njegove vitalne znakove. Hodnik je bio pun ljudi, a na nosilima je muškarac izgledao kao da mu život visi o koncu.
Ali ogroman pas je upao s njim u hitnu pomoć. Medicinske sestre su isprva mislile da su ga slučajno pustile unutra, ali ubrzo je postalo jasno: životinja je namjerno oklijevala otići. Pas je stajao na vratima, režao na bolničare i činilo se da pokušava sve otjerati iz sobe.
Liječnici su bili ogorčeni: “Maknite psa s puta, ometa nas u poslu!” Ali to se pokazalo gotovo nemogućim. Zario je šape, borio se, a zatim se probio natrag do svog vlasnika. Njegova odanost činila se bezgraničnom.
Međutim, svi su ubrzo primijetili nešto čudno. Pas je jedva pogledao svog vlasnika. Umjesto toga, oči su mu bile uprte u drugi krevet – u kutu sobe, gdje je ležao stariji muškarac.
Medicinske sestre su razmijenile poglede. “Možda je samo nervozan?” Neki su predložili. Drugi su odmahivali glavom: “Ne, kao da nešto osjeća…”
Pas je teško disao, grebao šapama po podu, spreman pojuriti do drugog kreveta, ali su ga zadržali. Atmosfera je postajala sve napetija. Nitko nije razumio zašto se životinja tako čudno ponaša.
I odjednom, oštar zvučni signal s monitora probio je tišinu. Uređaj na koji je bio spojen stariji pacijent počeo je zvoniti alarmantnim zvukom. Medicinske sestre su potrčale prema njemu, liječnici su požurili po opremu. Sve se dogodilo točno u trenutku kada je pas ponovno skočio naprijed…
