Život u staroj zgradi tekao je uobičajeno: lift bi se zaglavio, žarulje u hodniku bi treperile, a susjedi bi se svađali oko smeća i popravaka. Nikoga više ništa nije iznenadilo. Onda su se jednog jutra plišani medvjedići počeli pojavljivati blizu vrata stanova. Mali, mekani, s mašnama oko vrata, izgledali su kao nevini darovi.
Djeca su prva primijetila nalaz. Uzevši igračku, otkrili su unutra čokoladicu. Radost nije imala granica: mališani su se smijali i trčali gore-dolje po stepenicama, pokazujući jedni drugima svoja iznenađenja. Odrasli su samo odmahivali glavom i šalili se: “Izgleda da imamo dobrog duha u zgradi – pravog Djeda Mraza.”
Svakim danom koji je prolazio, broj medvjedića se povećavao. Neki su imali samo jednu igračku blizu vrata, drugi dvije. Ljudi su počeli nagađati tko ih ostavlja. Neki su sumnjali na susjeda s kata, drugi su bili sigurni da je to promotivni trik slastičarnice. No u svakom slučaju, atmosfera u zgradi se zagrijala: ljudi su se češće smiješili, djeca su se radovala “novim darovima”, a susjedi koji se dugo nisu vidjeli konačno su razgovarali jedni s drugima.
Medvjedići su postali mala tradicija. Neki su ih stanovnici počeli skupljati i slagati na police. Čak je i najmrzovoljniji susjed s petog kata jednom uočen kako drži igračku – i prvi put nakon godina se nasmiješio. Nitko nije htio otkriti tajnu, jer je to donosilo radost.
Ali jednog dana, znatiželja ih je konačno prevladala. Mlada žena slučajno je rastrgala šav jednog od medvjedića i umjesto slatkiša, unutra je pronašla uredno presavijeni komad papira. Isprva je mislila da je to poruka ili poruka od “donatora”. Ali kada je rasklopila papir, vidjela je brojeve, marke i crveni natpis “Posljednje upozorenje”. Bio je to račun za komunalije.
Vijest se odmah proširila zgradom. Susjedi su počeli provjeravati svoje medvjediće – i pokazalo se da svaki sadrži identične račune. Buka je bila nevjerojatna: neki su vikali da je to ruganje, neki su se smijali, a treći su šaputali o nečemu mističnom, da ih sama zgrada podsjeća na njihove dugove. Odlučili su sazvati sastanak kako bi riješili situaciju.
Sljedećeg dana, stanari su se okupili u podrumu. Sjedili su u krugu, držeći svoje plišane medvjediće u rukama kao da su dokaz. Tada su se vrata otvorila i George, domar, ušao je. Vidjevši desetke ljutitih pogleda, posramljeno je priznao: “Pa, što da radim? Ionako čak ni ne uzimate pisma iz poštanskih sandučića. Pa sam smislio kreativan način da vas podsjetim. Barem ćete pogledati u medvjedića.” Isprva je tišina pala u sobu, a zatim se začuo glasan smijeh. Njihov “misteriozni Djed Mraz” pokazao se kao vrlo neobičan inkasator računa za komunalije.
