U staroj peterokatnici svi su se poznavali. Ljudi su tamo živjeli desetljećima, a svaki susjed im je bio gotovo kao daleki rođak. Pogotovo Viktor Sergejevič s petog kata. Tih, uredan, uvijek je pozdravljao i pomagao staricama nositi torbe. Živio je sam i činio se potpuno običnom osobom.
A onda su ga jednog dana prestali viđati. Dan, dva, tjedan – prozori su bili mračni, poštanski sandučić pun, a vrata zaključana. Isprva su stanari mislili da je otišao posjetiti rodbinu. Ali onda je poštar rekao da su novine tamo već mjesec dana.
Jedne večeri susjedi su se okupili ispred njegovog stana. Pokucali su – tišina. I odjednom se iznutra začulo tiho zujanje, poput motora koji radi. Tada je ujak Gena, bivši bravar, obio bravu. Vrata su se zaškripala i ljudi su ušli.
Stan je izgledao čudno. Nije bilo mirisa hrane, nije bilo znakova života. Ali niz hodnik su prolazile žice, a u sobi je stajao ogroman ručno izrađen ormar, čija su svjetla treperila. Deseci fotografija stanara zgrade visjeli su na obližnjim zidovima. Slike su očito snimljene tajno: neke na ulazu, neke na balkonu, neke pri povratku iz kupovine.
Svi su se ukočili. “Je li nas promatrao?” šapnula je susjeda Marina. Atmosfera je postajala sve neugodnija.
Ali najjezivije je bilo to što je “zujavi ormar”, kako su ga susjedi prozvali, izgledao kao da “diše”: svjetla su treperila, a iznutra se čuo čudan pucketavi zvuk.
Kada je pozvana policija i stručnjaci otvorili ormar, svi su očekivali da će pronaći bilo što, od oružja do eksploziva. Ali unutra je bio pravi domaći server. Cijeli sustav starih tvrdih diskova, usmjerivača i žica, sve povezano u kaotičnu strukturu.
I među svime – bilježnice. U njima je Viktor Sergejevič vodio čudne dnevnike: datume, dijagrame, bilješke o promatranjima. Ali najupečatljivije su bile posljednje stranice. Sadržavale su imena svih stanara zgrade i specifične datume pored svakog od njih.
Isprva su se ljudi uznemirili, misleći da se radi o nekakvom popisu žrtava. No, stručnjaci su to drugačije objasnili: čovjek je stvarao bazu podataka za nadzor… iz sigurnosnih razloga.
Viktor Sergejevič je prethodno radio kao inženjer i nekoć je bio strastveni privatni istražitelj. Ispostavilo se da je nakon niza provala u zgradu odlučio “održavati red”. Nije instalirao kamere; umjesto toga, sam je fotografirao, bilježeći tko se i kada vratio te gdje su uočeni uljezi. Njegov “server” godinama je pohranjivao te podatke.
Posljednji zapis u bilježnici sve je objasnio: “Ako me nema, obavijestite susjede da sam učinio sve da ih zaštitim. Sustav će se automatski uključiti kada bude potrebno.”
Viktor Sergejevič nikada nije pronađen; susjedi su se pitali je li otišao dobrovoljno ili mu se dogodilo nešto čudno. Ali njegov stan postao je legendaran. Server je demontiran, a fotografije su podijeljene onima koji su na njima prikazani.
I evo iznenađujuće stvari: nakon što je Viktor nestao, provale u zgradu su prestale. Susjedi su rekli kao da je sam njegov “sustav” otjerao zlo.
Od tada, prolazeći pored njegovih vrata, stanovnici usporavaju i pažljivo osluškuju: dopire li opet ono tiho zujanje iza njih?
