Trebalo je biti normalno jutro. Prepun autobus vozio je svojom rutom u vrijeme najveće gužve: školarci su čavrljali na stražnjim sjedalima, uredski radnici su pretraživali svoje telefone, a stariji ljudi raspravljali o vremenu. Sve je bilo poznato i predvidljivo.
Ali odjednom se tiho putovanje pretvorilo u noćnu moru. Autobus je iznenada počeo ubrzavati. Putnici su isprva pretpostavili da se vozaču žuri, ali kada je autobus počeo opasno krivudati između traka, svi su primijetili da nešto nije u redu.
Za volanom je vozač sjedio nepomično, ruke su mu mlitavo visjele uz tijelo, glava mu je bila pognuta. Žena koja je sjedila najbliže vrisnula je: “Gubi svijest!” Očaj je obuzeo putnike. Autobus je jurio prema prometnom raskrižju, a automobili su se već vidjeli ispred.
U tom trenutku, mladić koji je sjedio u trećem redu skočio je na noge. Gurnuo je zbunjene putnike prema sebi, preskočio rukohvat i u zadnji čas zgrabio volan. Autobus se zaljuljao bočno, ljudi su vrištali, a nekoliko ih je palo na pod.
Muškarac se mučio ispraviti autobus, okrenuo se i viknuo: “Drži se!” Posegnuo je za papučicom kočnice i naglo je pritisnuo. Gume su zaškripale, a autobus je skrenuo, ali uspio je potpuno pritisnuti kočnicu. Autobus je proklizao još nekoliko metara prije nego što se konačno zaustavio uz cestu, čudom izbjegavajući stup ili parkirane automobile.
Unutra je vladala tišina. Neki su jecali, drugi su se držali za srca, djeca su se stisnula uz svoje učitelje. Svi su razumjeli: još nekoliko sekundi i mogla se dogoditi tragedija.
Vozača su položili na sjedalo i pozvali su hitnu pomoć. Liječnici su kasnije potvrdili da je muškarcu pozlilo tijekom vožnje. Da nije bilo brze reakcije putnika, deseci ljudi mogli su umrijeti.
Čovjek koji je zaustavio autobus za mnoge je ostao samo “junak u svakodnevnoj odjeći”. Ali tog dana cijeli autobus je shvatio: ponekad samo hrabrost zaista može spasiti živote.
