Jedne večeri, struja je iznenada nestala u velikom stambenom kompleksu. Svjetla su se ugasila u svim ulazima, liftovi su se smrzli, a ljudi su vrišteći potrčali u stubišta. Nekoliko minuta kasnije, spasioci su pozvani na mjesto događaja – ljudi su bili zarobljeni u jednom od liftova.
Ekipa je brzo stigla: svjetiljke, alati i debele rukavice. Ogradili su ulaz. Čuli su se glasovi odozdo – netko kuca, netko zove pomoć. Susjedi su se okupili kod okna, napeto slušajući. “Unutra ima djece! Netko sigurno plače!”, vrisnula je žena.
Metalna vrata su bila zaglavljena. Spasioci su radili uglas: jedan je držao svjetlo, drugi je zabio polugu u pukotinu, a treći je pripremio sigurnosnu bravu. Konačno su uspjeli malo otvoriti vrata – miris vlage i nešto čudno dopiralo je iznutra, poput mirisa podruma. Glasovi su utihnuli.
Jedan od spasilaca je viknuo:
“Hej! Došli smo pomoći!”
Odgovorila je tišina. Samo slab zvuk grebanja. Vrata su se malo šire otvorila i u svjetlu uličnih svjetiljki pojavila se tamna sjena. Svi su se ukočili.
Ljudi koji su ih gledali iznutra nisu bili ljudi. U kutu kabine dizala sklupčali su se… štenci. Šest sićušnih kuglica krzna, prekrivenih paučinom i prašinom. Drhtali su i jadno cvilili, ali bili su živi.
Gomila je uzdahnula. Žena koja se klela da je čula “dječji plač” prekrila je lice suzama: ispostavilo se da je njezin sluh bio ispravan – samo što to nisu bila djeca, već psići.
Ali glavno pitanje ostalo je bez odgovora: kako su dospjeli tamo? Dizalo je bilo zaustavljeno između katova, vrata zaključana iznutra, a nitko u zgradi nije znao za štence.
Spasioci su ih iznijeli u naručju, umotane u deke. Štenci su odmah počeli posezati za svjetlom i ljudima, kao da su znali da su pronađeni u zadnji čas.
Nekoliko dana kasnije otkriveno je da je vlasnica zadnjeg kata potajno držala kujicu koja se okotila upravo u ostavi. No, uplašena pritužbama susjeda, žena je sakrila štence u kabinu lifta, planirajući ih “uhvatiti kasnije”. Samo ih je nesreća ostavila zarobljene.
Ova se priča proširila po cijelom susjedstvu. Ljudi su raspravljali – neki su osuđivali vlasnika, drugi su se radovali što su štenci preživjeli. Ali svi su se složili oko jedne stvari: spasioci koji su otišli spašavati “ljude iz lifta” na kraju su spasili cijeli mali čopor, a to nije bilo manje važno.
Od tada su ih često viđali blizu ulaza: štenci su trčali po dvorištu, a susjedi su se šalili: “Našu zgradu sada čuva odred pasa za liftove.”
