Kiša je neumoljivo lila. Voda je curila niz prozore kuća, stvarajući male potočiće koji su se slijevali u kanalizaciju. Ulice su izgledale pusto: prolaznici su se sklupčali pod kišobranima, žureći se pobjeći od pljuska.
Alex je bio jednako nestrpljiv. U ruci je držao uzicu, a na drugom kraju bio je Ray, snažan mladi labrador. Večernje šetnje obično su donosile radost i mir, ali danas su se osjećale kao mučenje. Mokra odjeća lijepila mu se za tijelo, hladan vjetar probijao mu je kosti, a čizme su šljapkale kroz duboke lokve.
“Požuri”, promrmljao je Alex, “i idi kući. Ima čaja i deke.”
Ali pas je izgledao nesvjestan. Naćulio je uši, njušio i odjednom trznuo uzicu s uobičajene rute.
“Kamo ideš?” prosvjedovao je Alex.
Ray je povukao takvom snagom da je bilo gotovo nemoguće odoljeti. Skrenuli su u mračnu uličicu između garaža, gdje su ulična svjetla bila gotovo potpuno prigušena. Samo su bljeskovi munja osvjetljavali zahrđala vrata i ispucali asfalt.
U početku je Alex pomislio da je pas nanjušio mačku ili štakora. Ali onda je, kroz huk kiše, čuo čudan zvuk. Slab, jedva čujan, ali definitivno ljudski – plač.
Alexovo srce počelo je brže kucati. Slijedio je Raya, koji ga je odveo do stare štale. Vrata su bila odškrinuta, daske suhe i vlažne. Alex ih je otvorio ramenom i ukočio se.
Na podu, među prašinom i krhotinama, ležao je svežanj. Stara deka, natopljena vodom, s nečim što se micalo unutra. Alex se sagnuo i ugledao dječje lice. Sitno stvorenje, s crvenim očima i drhtavim usnama.
Alex je pažljivo podigao bebu. Dijete je isprva jecalo, ali se zatim sklupčalo uz njegova prsa i utihnulo, kao da osjeća zaštitu. Alexu je glava jurila: “Tko je mogao ostaviti dijete na takvom mjestu? Zašto?”
Istrčao je iz štale, čvrsto držeći svežanj na prsima. Ray je hodao uz njega, mašući repom, kao da je ponosan što je pronašao najvažniju stvar u svom životu.
Alex je pozvao policiju i hitnu pomoć. Kad su bolničari stigli, rekli su:
“Da ste ga pronašli čak i sat vremena kasnije, sve je moglo tragično završiti.”
Alex ga je ispravio:
“Nisam ga pronašao. Moj pas je.”
Ray je sjedio pored njega, mokar i umoran, ali zadovoljan. U njegovim očima bilo je nešto što se riječima nije moglo opisati.
Kasnije će policija utvrditi da je dijete namjerno napušteno. Ali tko i zašto ostat će misterij.
Alex je znao jedno: ta kišna večer zauvijek mu je promijenila život. I svaki put kad bi pogledao Raya, sjetio bi se ne samo šetnje po kiši, već trenutka kada je njegov pas spasio život malom čovjeku.
