Dogodilo se to rano ujutro u tihom gradu, gdje su dani tekli mirno i monotono. Ljudi su bili navikli na rutinu: neki su išli u trgovinu po kruh, neki su šetali psa, neki su žurili uhvatiti autobus. Ali tog dana sve se promijenilo.
Prvo se tlo lagano zadrhtalo, kao da je prošao kamion. Zatim se začula tupa, ritmična tutnjava. A onda je na suncem obasjanu ulicu izašao pravi slon. Ogroman, veličanstven, teškim, ali samouvjerenim hodom, kretao se kao da savršeno dobro poznaje put. Ljudi su se ukočili. Nitko nije razumio odakle je došao: u blizini nije bilo cirkusa, ni zooloških vrtova. U nekim je očima sjao strah, u drugima znatiželja, ali nitko se nije usudio približiti.
Slon je stigao do stare kuće na periferiji grada i odjednom se zaustavio. Okrenuo je glavu prema trijemu i svi su vidjeli: tamo je sjedio sićušan tigrasti mačić. Mršav, jedva stojeći na šapama, jadno je mijaukao. A onda se dogodilo nešto nevjerojatno.
Div je kleknuo, ispružio surlu, a mačić, kao da je to dugo čekao, skočio je ravno na njega. Gledatelji su uzdahnuli. Ali strah je brzo ustupio mjesto čuđenju: slon je počeo ljuljati mačića kao da je na ljuljački. Mačić se držao šapama i glasno preo. Sekundu kasnije, slon ga je bacio u zrak i nježno uhvatio. Izgledalo je kao da godinama uvježbavaju ovu rutinu.
Od tog dana njihovi susreti postali su redoviti. Svake večeri u isto vrijeme, slon bi se pojavio na periferiji, a mačić bi potrčao da ga pozdravi. Igrali bi se zajedno u dvorištu: mačić bi se popeo na slonova leđa i sjedio s ponosno podignutim repom, poput kapetana na palubi ogromnog broda. Slon je, međutim, oprezno hodao, kao da se boji da će nauditi svom malom prijatelju. Ponekad bi otišli do rijeke: slon bi polijevao mačića vodom iz surle, a mačić bi, komično skačući, hvatao kapi.
Ljudi su dolazili iz cijelog grada kako bi vidjeli ovo čudo. Djeca su vrištala od oduševljenja, odrasli su to snimali, a starci su odmahivali glavama šapućući: “Ovo se nikada prije nije dogodilo.” Ali duboko u sebi, svi su osjećali da u ovom prijateljstvu ima nešto više.
I doista: što je dulje trajalo, stanovnici su primjećivali sve više neobičnosti. Slon se uvijek pojavljivao točno u sedam sati navečer, kao po rasporedu. Odlazio je istom rutom, nestajući u svjetlu zalaska sunca. Ponekad bi mu se koža sjajila, kao da ima metalni sjaj, a široka kožna ogrlica bi mu se svjetlucala oko vrata, poput cirkuske.
Jedne večeri, gomila se ponovno okupila kod stare kuće. Slon i mačić su se igrali kao i obično. Ali odjednom je div stao. Njegove oči, ogromne i tužne, zadržale su se na njegovom malom prijatelju. Pažljivo je skinuo kožnu ogrlicu s vrata i stavio je pored mačića. Ljudi su vidjeli da je na metalnoj pločici ugravirana jedna riječ: “PRIJATELJ.”
Nakon toga, slon se okrenuo i otišao. Ovaj put, zauvijek. Mačić je dugo sjedio blizu ogrlice, jadno mijaukao, a zatim legao tik uz nju, kao da je čuva.
Stanari su se dugo prepirali. Neki su tvrdili da je to odbjegli cirkuski umjetnik koji je pronašao utjehu u prijateljstvu sa životinjom. Drugi su inzistirali da dijele neku tajnu vezu, poznatu samo njima dvoje. Ali ono što ih je najviše mučilo bilo je nešto drugo: noću, kada bi netko prošao pored stare kuće, činilo bi im se da čuju teške, tutnjave korake i tihi, mačji odgovor koji dolazi iz tame.
