Anna je živjela sasvim običan život. Uredski posao, rijetki vikendi s prijateljima, monotoni radni dani. Nikada nije zamišljala da joj se može dogoditi nešto uistinu neočekivano. Sve se promijenilo onog dana kada se pismo od javnog bilježnika pojavilo u njezinom poštanskom sandučiću.
Omotnica je objavila da je postala nasljednica velikog imanja – stare vile izvan grada i značajnog bankovnog računa. Anna je iznova i iznova čitala retke. Nije poznavala nikakve bogate rođake i prva joj je pomisao bila da je došlo do pogreške. Ali njezino ime i datum rođenja bili su jasno napisani, bez ijedne pogreške.
Tjedan dana kasnije, Anna se našla u uredu javnog bilježnika. Stariji muškarac u svečanom odijelu i naočalama sa zlatnim okvirima sve je službeno potvrdio:
“Da, tako je. Vi ste nasljednik. Ali…” zastao je, “postoji jedan uvjet.”
Anna se namrštila. Uvjet? Zvučalo je čudno, čak i zastrašujuće. Javni bilježnik joj je pružio drugu omotnicu. Staru, požutjelu, s izblijedjelim pečatom.
“Vaš rođak je inzistirao da je otvorite samo ovdje, u mojoj prisutnosti.”
S tugom u srcu, Anna je otvorila omotnicu. U pismu je pisalo da može primiti nasljedstvo samo ako provede jednu noć u vili. Sama. Bez telefona, bez struje, bez prava izlaska do zore.
Anna se nasmijala, pokušavajući sakriti drhtaj:
“Je li ovo šala?”
Ali bilježnik je odmahnuo glavom.
“Potpuno je legalno.”
Kod kuće nije mogla misliti ni na što drugo. S jedne strane, strah. S druge, novac i kuća koja bi joj mogla promijeniti život. Nakon dugih neprospavanih noći, odlučila se.
Sljedeće večeri, Anna je stajala pred kovanim željeznim vratima vile. Sunce je zalazilo, bojilo nebo u grimiznu boju, a kuća se nadvila poput tmurne mase s crnim, praznim prozorima. Činilo se kao da gleda ravno u nju.
Vrata su se zaškripala. Unutra je mirisalo na vlagu i staro drvo. Podne daske su jadno stenjale pod njezinim koracima. Portreti stranaca visjeli su na zidovima, njihove oči kao da su pratile svaki njezin pokret.
Sat je otkucao deset. Devet sati do jutra.
Anna je prošetala sobama, dodirujući prašnjave okvire, skupljajući komadiće pisama, pronalazeći čudne predmete. Sa svakom minutom koja je prolazila postajalo je sve hladnije, kao da su je zidovi odbijali primiti.
U ponoć se začuo prvi zvuk. Negdje gore nešto je tutnjalo, kao da se teški namještaj sam od sebe pomaknuo. Anna se ukočila, dah joj je zastao. Uvjerila je samu sebe da je to vjetar. Ali nekoliko minuta kasnije, začuo se novi zvuk – koraci. Jasni, spori, u praznoj kući.
Stisnula je malu svjetiljku, snop svjetlosti treperio je, izdvajajući staro ogledalo, a zatim ljuštenje tapeta. I odjednom je ugledala pokret u ogledalu. Naglo se okrenula – nikoga.
Srce joj je lupalo tako glasno da je nadjačalo sve oko nje. Šapnula je:
“Pričekaj… još samo nekoliko sati.”
Ali kako se jutro približavalo, osjećaj da kuća postaje sve življa postajao je sve jači. Zidovi su škripali, pod pod njezinim nogama kao da diše.
Točno u četiri ujutro, sat je otkucao i u tom trenutku začuo se zaglušujući tresak: vrata na katu su se otvorila. Hrpa požutjelih pisama izletjela je i raspršila se po podu.
Anna je kleknula i podigla jednu omotnicu. Na njoj je bilo napisano njezino ime. Ne njezino staro, već njezino pravo – “Anna”.
Drhtavim rukama otvorila je pismo. Unutra su bile riječi:
“Ako ovo čitate, onda sam bila u pravu. Kuća je vaša. Ali zapamtite: vi ste sada njezina čuvarica. I nikada vas više neće pustiti.”
U tom trenutku, prve zrake zore probile su tamu. Kuća je utihnula. Škripanje je nestalo. Preživjela je. Oporuka je bila valjana.
Ali, gledajući tamne prozore vile, Anna je shvatila: nasljedstvo joj je promijenilo život. I nikakav novac nije je mogao osloboditi onoga što ju je sada zauvijek vezalo za ovu kuću.
