Počelo je kao rutinska kupnja. Žena je već neko vrijeme gledala haljinu: pregledavala je web stranice, uspoređivala cijene, dodavala artikle u košaricu, a zatim ih ponovno brisala. Konačno je donijela odluku – naručila je svijetloplavu haljinu koja će stići taman na vrijeme za važan događaj.
Kad je kurir dostavio kutiju, radosno ju je otvorila. Ali umjesto uredno složene haljine, unutra je ležala čudna hrpa mapa i omotnica. Bila je zbunjena. Unutra uopće nije bilo predmeta. Samo papiri.
Položivši ih na stol, ukočila se: bili su to osobni dokumenti. Kopije putovnica, liječničke potvrde, javnobilježnički dokumenti, čak i stara pisma. Sve je izgledalo kao da je netko slučajno ukrao tuđu arhivu.
U početku je mislila da se radi o jednostavnoj pogrešci u skladištu, ali među papirima primijetila je rukom pisanu poruku: “Ako je netko ovo pronašao, molim vas, vratite mi to. Očajnički mi trebaju ovi dokumenti.” Bio je tu i telefonski broj.
Dugo je oklijevala. Treba li nazvati? Možda je to neka vrsta prijevare? Ali znatiželja je prevladala. Okrenula je broj. S druge strane se javio promukli muški glas.
„Halo?“ rekao je napeto.
„Halo… Imam kutiju dokumenata. Možda su ovi vaši?“
Na trenutak je zavladala tišina. Zatim je čula zabrinuti uzdah.
„O, Bože… nemate pojma što ovo znači. Tražim ih mjesecima.“
Dogovorili su se da se nađu na javnom mjestu. Muškarac je stigao s malom mapom u rukama, očito nervozan. Odmah je prepoznao svoje papire i, drhteći, pritisnuo ih je na prsa.
„Ovi dokumenti su sve što mi je ostalo“, rekao je tiho. „Sadrže potvrde, papire o nasljedstvu i pisma mojih roditelja. Gubitak tih dokumenata mogao mi je uništiti život.“
Žena je slušala i shvatila: da je kutija otišla nekome drugome, sve je moglo završiti vrlo drugačije.
Vratila se kući bez kutije, ali s teškim osjećajem. Taj dan, koji je započeo radošću zbog haljine, pretvorio se u susret koji joj je pokazao da sudbina ponekad povjeri tuđe tajne u tvoje ruke – i da je na tebi kako ćeš ih iskoristiti.
