Ovaj dan trebao je biti najsretniji u njezinom životu. Bijela haljina izvezena čipkom, dugi veo, zlatni prsteni, dvorana ukrašena ružama i ljiljanima. Sve je izgledalo savršeno, kao u filmu. Gosti su se smijali, fotografirali, podizali čaše i čekali trenutak kada će mladenka i mladoženja konačno izmijeniti zavjete.
Mladoženja je stajao pred oltarom, pomalo nervozan, ali blistav. Držao je ruke iza leđa, oči uprte u svoju mladenku. Izgledala je zapanjujuće: svaki njezin korak na tepihu bio je poput usporenog filma. Činilo se da ništa ne može uništiti tu sreću.
Ali baš kad je voditelj podigao ruku da započne ceremoniju, vrata dvorane su se zalupila. Muškarac u tamnom odijelu ušao je u sobu. Lice mu je bilo intenzivno, a pogled izravan i odlučan. Napravio je nekoliko koraka i glasno rekao:
“Stani. Ovo vjenčanje se ne može dogoditi. Ona je već moja žena!”
Smrtna tišina pala je nad sobu. Gosti su se ukočili, kao da je vrijeme stalo. Netko je ispustio čašu, a zvuk je odjeknuo. Nekoliko se ljudi nervozno nasmijalo, misleći da je to neka vrsta šale. Ali stranac se nije smiješio.
Izvukao je omotnicu iz unutarnjeg džepa jakne, izvukao neke papire i predao ih voditelju. Soba se ukočila dok je čitao: bio je to vjenčani list, izdan samo dva mjeseca ranije. A pod “supruga” bilo je ime mladenke, koja je sada stajala u bijeloj haljini.
Šum se proširio sobom. Ljudi su razmjenjivali poglede, netko je već izvukao telefon i počeo snimati. Atmosfera se u trenutku promijenila iz svečane u napetu.
Mladoženja za oltarom problijedio je. Vilica mu se tresla od bijesa, a on je istupio i viknuo:
“Kakve gluposti?! Ovo nije istina!”
Ali domaćin je podigao pogled s papira i tiho rekao: “Dokument je autentičan.”
Mladenka je pala na koljena i pokrila lice rukama. Ramena su joj se tresla od jecaja. Pokušala je govoriti, ali riječi su joj zapele u grlu. Konačno, kroz suze, rekla je: „Htjela sam vam sve reći… ali nisam mogla… Bojala sam se da ću vas oboje izgubiti.“
Žamor se pojačao, a gosti su počeli šaptati. Neke su žene pokrile usta rukama, muškarci su odmahivali glavama. Djeca su se skrivala iza roditelja, a mobiteli su nastavili zvoniti svake sekunde.
Stranac je prišao bliže. Glas mu je drhtao, ali je bio čvrst:
„Veže nas brak. Zavjetovala si se da ćeš biti sa mnom. Zašto si pristala oženiti se nekim drugim? Zašto?!“
Mladoženja, bijesan, odgurnuo je stolicu i viknuo: „Ovo je izdaja! Sve si uništio!“
U tom trenutku, zrak u dvorani činio se teškim, kao da nitko ne može udahnuti punim plućima. Svi su čekali samo jedno – mladenkin odgovor.
A onda se polako podigla s poda. Lice joj je bilo umrljano suzama, ali pogled joj je postao odlučan. Pogledala je prvo jednog muškarca, pa drugog. Dvorana je potpuno utihnula; čak su i glazbenici prestali svirati.
„Kriva sam pred vama oboma“, rekla je drhtavim glasom. „Pokušala sam pobjeći od prošlosti, ali na kraju sam prevarila i sebe i vas.“
Skinula je veo, pažljivo ga složila u ruke i stavila na stolicu. Glas joj je postao čvršći:
„Ne mogu više živjeti u laži. Ne biram… nikoga.“
Dvorana je uzdahnula. Mladoženja za oltarom problijedio je i pokrio lice rukama. Stranac s dokumentima problijedio je i pogledao u pod. Gosti su bili šokirani: nitko nije očekivao čuti takve riječi.
Nastavila je:
„Prvo se moram srediti. Trebam vremena da shvatim tko sam i što želim. Oprostite mi.“
S tim riječima, okrenula se i krenula prema izlazu. Haljina joj je lagano klizila po tepihu, latice ruže prilijepile su se za rub, ali je hodala samouvjereno, ne okrećući se. Vrata su se zatvorila za njom i nad sobom je pala smrtna tišina.
Vjenčanje je bilo uništeno. Ali započela je nova priča – priča o ženi koja je, po prvi put, odlučila odabrati sebe umjesto očekivanja drugih.
