Hladno jutro obavilo je sirotište sivom maglom. Dežurna učiteljica izašla je u dvorište provjeriti vrata i odjednom je primijetila mali svežanj na samom ulazu. Srce joj je potonulo – beba je ležala u deki.
Dijete je tiho jecalo, njegove sitne ruke jedva su se vidjele ispod tkanine. Ali u blizini je bilo još nešto: komad papira presavijen na četiri dijela, pažljivo uvučen u kut deke.
Učiteljica je pažljivo podigla bebu i drugom rukom rasklopila pismo. Slova su bila neravna, a na mjestima su suze razmazale tintu.
“Molim vas… čuvajte ljubav prema mom sinu. Nemam sredstava da ga odgojim, ali vas molim – neka nikada ne pomisli da je neželjen.”
Suze su navrle ženi u oči. Mučila se završiti pismo:
“Ostavljam ga ne zato što ga ne volim. Odlazim jer je to najbolje za njega. Recite mu kad odraste: Mama ga je uvijek voljela.”
Učiteljica je čvrsto privila dijete na prsa. Njezine kolegice okupile su se u blizini, a suze su im također navirale na oči. Nitko nije očekivao da će u ovom pismu vidjeti toliko boli i ljubavi.
Beba se promeškoljila, a njegov tihi plač probio je tišinu jutarnjeg dvorišta. Žene su razmijenile poglede i odmah shvatile: ovo nije bilo samo još jedno napušteno dijete. Ovo je bilo dijete za koje je njegova majka dala dio svoje duše.
Okupile su se i starije učiteljice. Neke su pokušavale ostati čvrste, ali su im oči odavale suze. Druge su šaputale molitve, držeći djetetovu sićušnu ruku.
Jedna od žena primijetila je: pismo je bilo napisano na skupom papiru; rukopis, iako drhtav, očito je pripadao obrazovanoj osobi. To je značilo samo jedno: majka možda nije ona za koju su je mislile.
“Tko zna što se krije iza ove priče”, rekla je glavna sestra. “Možda je to žrtva za dobrobit nerođenog djeteta, možda očajnički korak. Ali jedno je jasno: u tome ima ljubavi.”
Beba je nahranjena i umotana u novu dekicu. Mirno je zaspala, kao da je osjećala prisutnost ljudi spremnih brinuti se za nju.
Ali su i dalje držali pismo u rukama. Činilo se da odiše posebnom energijom, kao da je majčina duša zamrznuta u svakom pismu.
Od tog dana nadalje, skrbnici su odlučili: čuvat će ga kao oporuku. Nitko od njih nije si dopustio da se prema ovom djetetu odnosi ravnodušno.
Godinama kasnije, kada je odrastao, pokazali su mu pismo. I u tom trenutku, dijete je prvi put shvatilo: njegov je život započeo žrtvom, ali ne i napuštanjem.
Čak i kada je postao odrastao, nastavili su njegovati pismo kao svetu relikviju. Bilo je to simbol ne samo majčinske ljubavi, već i činjenice da se ponekad najteže odluke rađaju iz čistih emocija.
Čak i desetljećima kasnije, ovo je pismo čuvano u sirotištu kao podsjetnik: ljubav nikad ne umire, čak ni kada put razdvoji majku i dijete.
